Dominik Krsnik (Foto: Foto arhiv obitelji Krsnik)

Prvi moj nezaboravni doživljaj u pregradskoj crkvi, Zagorskoj katedrali, bila je svirka orgulja i glasno, zanosno, pjevanje svih prisutnih, jedne ljetne sunčane nedjelje. Bilo je to  vrijeme mojeg najranijeg djetinjstva. Mati me povela sa sobom na misu u 11 sati. Na kraju mise svi prisutni zanosno su zapjevali Anđeo Gospodnji. Svirka orgulja razlijegala se nad ushićenim licima žena, muževa, mladih i djece i punila prostor sunčevim zrakama obasjanu unutrašnjost crkve nezaboravnim zvucima. Uhvatila me neka vrsta ekstaze.

Od tog trenutka prošlo je šezdesetak godina ali u mojim ušima još uvijek kao da čujem tu pjesmu ljudi i svirku orgulja u pregradskoj crkvi. Kasnije za odrastanja, kad se i moj život sve više počeo vezati za boravak i događanja i ljude u i oko crkve, postajala su mi jasnija i lica osoba koje sam sretao, s kojima sam se zbližavao i s kojima sam toliko toga zajedničkog proživio. Jedan od njih koji mi je ostao u trajnom sjećanju je i orguljaš u pregradskoj crkvi, Dominik Krsnik, Mozart, Dominek, kako smo ga u Pregradi zvali od milja.

Dominek Krsnik je 35 godina svirao orgulje u pregradskoj crkvi. Od 1945. do 1980. godine. Sav svoj život posvetio je obitelji i crkvenoj glazbi.  Bio je osebujna osoba, niskog rasta, vrlo živ, posebne naravi, veoma jednostavan i vrlo drag čovjek. Ne zapisati sjećanja na orguljaša Domineka Krsnika, pregradskog Mozarta, orguljaša Zagorske katedrale bila bi prava grehota. 

Za nas djecu orgulje u pregradskoj crkvi bile su jedno veliko čudo. U vrijeme kad njihov mijeh još nije bio pokretan električnim motorom, gotovo da je svakog od nas djece u Pregradi, kad tad, zapela dužnost gaziti mijeh. Bila je to prava avantura. Orguljaš Dominek, kucanjem bi nam davao signal da trebamo početi gaziti mijeh. Trebalo je gaziti dvije drvene daske u obliku većih stopala spojenih s dvije uspravne drvene poluge koje bismo držali rukama a iznad je bio kožnati mijeh. Mogli smo vidjeti kada je bio pun zraka. Tako je orguljaš Dominek i uz našu pomoć mogao izvući maksimum snage iz svirala prekrasnih orgulja. Unutrašnjost orgulja bila je, zbog mnoštva svirala jedan poseban i zanimljiv svijet. Gaženje mijeha dovodilo nas je tako do suradnje s orguljašem Dominekom i sve većim upoznavanjem njega i njegova osebujnog karaktera. Kad bi se dogodilo da u mijehu ima nedovoljno zraka a Domineku bi ga u njegovoj svirci trebalo više, znao bi jako oštro zalupati po ormaru orgulja a mi bi tad prenuti iz naših, tko zna kojih misli, ubrzavali gaženje kako bi orguljaš Dominek iz orgulja izvukao baš svu onu jačinu zvuka koju je svirka i pjesma trebala. Sve to doživljavati, nama djeci, bilo je, vrlo, vrlo zanimljivo.        

S otkrićem radionice orgulja Josipa Smoli koja je u Pregradi djelovala od 1840-ih do 1890-ih godina, o čemu sam pisao u prošloj kolumni, prisjetio sam se u jednom razgovoru s prijateljem Stepanom Kušarom  i   orguljaša Domineka Krsnika. Stjepan me potaknuo da nešto od tih svojih  sjećanja i zapišem, što sam eto i učinio. Ta pak sjećanja želim podijeliti i s tobom draga čitateljice, dragi čitatelju.

Prisjećam se ranih svježih ljetnih jutra u pregradskoj crkvi. Sunce spušta svoje svijetle zrake s Vrha Pregradskih a ja se žurim na jutarnju mešu. U to vrijeme bio sam pitomac Dječačkog sjemeništa na Šalati u Zagrebu i od mene se očekivalo da i preko ljetnih praznika redovito prisustvujem meši. Ne znam ni sam kada je to počelo, popeo bih se na kor gdje je za orguljama sjedio orguljaš Dominek i već prije meše tiho na orguljama sviruckao i crkveni prostor ispunjavao prekrasnim zvukovima orgulja. Mijeh je tada već pokretao električni motor. Kad sam se pojavio uvijek se veselo nasmijao, prestao na kratko svirati kako bismo se dogovorili što ćemo pjevati. U to vrijeme, sedamdesetih godine prošlog stoljeća, jutarnje su mise i kroz tjedan gotovo pa sve bile pjevane, mise za pokojne ili prigodne. Bilo je i tihih misa ali rijetko. Mise za pokojne imale su svoj ustaljen red pjevanja uz manje mogućnosti izbora pjesama. Kod prigodnih misa izbor je bio puno veći. Iako je cijena pjevanih misa bila viša, gotovo se uvijek tražilo služenje pjevanih misa. Dominek je tako i kao orguljaš i kao pjevač bio neizostavan pri služenju pjevanih misa kroz tjedan. Na koru, uz sviranje orgulja kroz tjedan, vrlo često je i pjevao sam, svojim karakterističnim glasom. Vjerojatno je ta njegova osamljenost jednog trenutka bila povodom da mu se pridružim u pjevanju kroz tjedan a zatim i pjevanju s njegovim pjevačima na koru nedjeljom. To pjevanje s Dominekom kroz tjedan bilo je nešto posebno. U crkvi je vladala neka posebna tišina i svaka Dominekova svirka orgulja ostavljala je nezaboravne zvukove. Na sviraoniku je Dominek držao različite, većinom vrlo izlizane različite pjesmarice te razni notni, glazbeni materijal. Kako sam bio mlad i zainteresiran za nepoznato, s Dominekom sam prije mise počeo prelistavati tu njegovu glazbenu literaturu, tražiti zanimljive tekstove i zapitkivati ga bi li on mogao odsvirati ili ovo, ili ono. Domineku se očito svidjelo započinjanje tih avantura te bi on počeo usviravati te nove pjesme a zajedno bismo se dali na pjevanje oslanjajući se na note tih novih nam pjesama. Bilo je to predivno iskustvo. Tako smo u postojeći repertoar kroz tjedan unosili novine poznate samo nama dvojici. Ti trenutci s Dominekom uz orgulje u pregradskoj crkvi bili su prava glazbena svečanost.  Vjerujem da je Dominek Krsnik mnogima u pregradskom kraju ostao u lijepom sjećanju, pogotovo generacijama onih koji su na korušu i u crkvi uz njegovu svirku i pod njegovim vodstvom svojim pjevanjem prenosili baštinu i njegovali pjevanje župne zajednice,  davali onaj prekrasan ton nedjeljnim liturgijskim slavljima u pregradskoj crkvi.                

Dominek je, kako sam već spomenuo, bio oko 35 godina orguljaš u pregradskoj crkvi. U Pregradi je školovani orguljaš s godišnjom plaćom djelovao još od vremena župnikovanja Gašpara Mihelića. Župnik Mihelić je u Pregradi župnikovao 36 godina (1729. – 1766.), od njega nam je ostao današnji krasni župni stan, farof. On je nabavio i orgulje za staru pregradsku crkvu, zatim osnovao zakladu za djevojke pjevačice iz koje je kasnije nastala zaklada za pjevački zbor pregradske župe. Gašpar Mihelić je znatno potaknuo crkveno pjevanje i crkvenu glazbu u Pregradi. Nakon njega ta se tradicija lijepog crkvenog pjevanja i crkvene glazbe nastavila sve do danas.   

Nije točno poznato kada je Dominik Krsnik počeo svirati orgulje u zagorskoj katedrali. Prema dostupnim izvorima počeo je oko 1945. godine, za župnikovanja Pavla Kranjčića, pa sve do 1980. godine, surađujući sa župnicima Alojzijem Kočetom (1948.-1961.), Ivanom Jurakom (1961.-1963.) i Brankom Ivanjkom (1963. – 2005.), kada je 1980. godine teško obolio i umro u Pregradi 22. siječnja 1981. godine.

Dominek je rođen 14. svibnja 1916. u Gornjoj Plemenšćini,  na kućnome broju 36. Roditelji su mu bili Mijo i Josipa Krsnik rođ. Cesarec. Najranije djetinjstvo proveo je u Plemenšćini Gornjoj. Obitelj se zatim iz Plemenšćine preselila u Gorjakovo, u rodnu kuću majke Josipe, gdje je Dominik nastavio svoje djetinjstvo. Osnovnu školu pohađao je u Pregradi. Kao mladić zaposlio se na pomoćnim poslovima u franjevačkom samostanu u Kloštar Ivaniću. Franjevci iz tog samostana naučili su ga svirati na crkvenim orguljama i usadili mu ljubav prema orguljama i crkvenoj glazbi.                                                                                       

Dominek je 1958. godine u Kostelu sklopio brak s Josipom Golec iz Brega Kostelskih. Zajednički život započeli su u Gorjakovu. Nekoliko godina nakon vjenčanja počeli su s izgradnjom male obiteljske kućice u Pregradi podno Gorice, danas u ulici Antuna Mihanovića. Tu im se rodilo i petero djece koje su svojim trudom podigli na noge i sve činili da im budućnost bude dobra.

Zamolio sam prije nekog vremena Dominekovu kćer Mariju da mi javi njezina sjećanja i sjećanja njezine  braće i njezine sestre na oca. Ona je to i učinila. Evo što mi je napisala:

"Kao djeca službovanje odnosno tatino sviranje u crkvi doživljavali smo kao jako važan događaj, tj. jako važnu i plemenitu stvar. Tata je svakodnevno odlazio na pjevane mise, a nedjelja je bio poseban dan. Nedjeljom je svirao na svakoj misi a mi djeca odlazili bi obavezno na jednu. To je bilo uobičajeno, obaveza, a ujedno i veselje. U našoj kući uvijek se čula pjesma jer je tata vježbao sviranje na malim kućnim orguljama. Zimi, kad je bilo hladno u crkvi, dolazili bi pjevači crkvenog zbora u kuću na probe. To je za nas djecu bio poseban osjećaj. Bili smo ponosni na njega. Od jedinstvenog zvuka orgulja u crkvi i vještih tatinih prstiju uz note i tekst prekrasnih narodnih božićnih i uskrsnih pjesama orila se cijela crkva. Svjedočili smo da je volio uveseljavati ljude pjesmom. Ne samo kroz crkveno sviranje nego i kroz pjevanje crkvenog pjevačkog zbora koji je pod njegovim vodstvom sudjelovao na raznim hodočašćima (Marija Bistrica, Trsat i dr.). Oko pisanja nota konzultirao se s nastavnikom glazbenog odgoja u OŠ Pregrada g. Josipom Salamonom. Župnik Ivanjko jednom prilikom je naveo da je to bio istinski "čovjek od naroda". Volio je pjesme, volio je ljude, a sviranje orgulja bilo je njegovo zanimanje do kraja života".

Iz ovog lijepog prisjećanja Dominekove djece vidljivo je, koliko je on i kao otac i kao svirač orgulja, kao voditelj crkvenog pjevačkog zbora, za njih puno značio.    

Dominek Krsnik, živio je i u mojim očima intenzivno s orguljama,  s crkvenom glazbom, s njegovanjem crkvenog pjevanja u pregradskoj župi. Prema Vladimiru Trkmiću (Dnevno, 16.04.2017.) Dominek je autor pjesme "Uskrsna sveta noć, budi nam u pomoć", koja se još uvijek pjeva u pregradskoj crkvi. Moguće je da je Dominek skladao i napisao ovu i neke druge pjesme.  Treba reći da su od njegova sviranja na orguljama živjeli on i njegova mnogobrojna obitelj. Ako me sjećanje i moj dojam ne  varaju župnik Ivanjko nije bio baš najsretniji što je svoje prihode od služenja pjevanih svetih misa morao u određenom omjeru dijeliti i sa župnim orguljašem. Bila su to teška vremena kada su crkveni službenici bili prisiljeni živjeti vrlo skromno i tražiti načine kako da novčano osiguraju svoje osnovne životne potrebe. I župni orguljaš Dominek je bio jedan od njih. Sjećam se da je prilikom blagoslova obitelji i kuća u Pregradi on uvijek bio uz nas ministrante jedan od  pratioca župniku. Župljani bi tom prigodom nagrađivali župnika ali i orguljaša Domineka. Vjerojatno mu je to bio jedini od značajnijih načina osiguravanja životne egzistencije. Iako je formalno, na neki način bio u službi župe, redovite plaće nije imao, mirovinsko osiguranje župa mu nije plaćala. Kao mnogi i on je u ono vrijeme bio idealista koji se radije novca odricao, i sve to kako bi svom vlastitom pozivu i dobrobiti župne zajednice ostajao vjeran pa makar i uz cijenu velike skromnosti svoje i svoje obitelji.

Kako sam već spomenuo, temelje sviranja orgulja i prvu orguljašku praksu, Dominek je  stekao kod franjevaca u Kloštar Ivaniću. Vjerojatno je već ranije imao sklonost prema glazbi i talenat kojega je posjedovao, mogao je, zahvaljujući životnim okolnostima, polako početi razvijati. Sviranje orgulja je lijepo umijeće. To umijeće pak traži i sasvim poseban instrumenat kao što su orgulje, koje zbog svojih karakteristika simbolički nazivaju kraljicom instrumenata.

Pregradska crkva, Zagorska katedrala, odlikuje se sasvim osebujnom kraljicom instrumenata, Fochtovim orguljama iz stare Zagrebačke katedrale. Povijest tih orgulja je sasvim posebna i zanimljiva priča.

Kad sam nakon odlaska u Nizozemsku 1987. godine i nakon zapošljavanja i početka rada u župi sv. Bartolomeja u gradu Zevenbergenu, stigao na godišnji odmor u Pregradu, u ljeto 1988., pozvao sam župnika mons. Ivanjka Branka na kavu i razgovor kod nas "na bregu". On se pozivu odazvao. Ispričao sam mu tom prilikom kojim smjerom je moj život u Nizozemskoj krenuo i kako sam vrlo zadovoljan svime što me u Nizozemskoj snašlo. Pitao sam ga da li bi u župi trebao neku pomoć koju bi ja eventualno mogao pružiti. Ispričao mi je kako se župne orgulje tog trenutka nalaze na restauraciji u Austriji i kako postoje novčani problemi pri njihovu vraćanju u župnu crkvu te natuknuo kako bi možda župa iz Zevenbergena mogla nešto pomoći u rješavanju tih novčanih poteškoća. Moj je odgovor bio da ću pitanje proslijediti i vidjeti da li se ta pomoć može i ostvariti. Po povratku u Zevenbergen, na sjednici župnog vijeća obavijestio sam članove o pitanju iz Pregrade. Odgovor župnog vijeća je bio u tom smislu pozitivan što su me savjetovali osnovati posebnu radnu grupu koja bi se posvetila tom pitanju i tražila načina kako da se dođe do određene novčane pomoći župi u Pregradi pri restauraciji župnih orgulja. Vrlo brzo pronašao sam nekolicinu župljana koji su se tome htjeli posveti. Kako  Nizozemci imaju veliko iskustvo i vještine u organiziranju raznih projekata koji im se svide, pristupili su ovom projektu pomoći župi u Pregradi s velikim žarom. Prvo do čega je došlo bilo je organiziranje sudjelovanja na međunarodnom koncertu na orguljama 1991. godine u Zevenbergenu prof. Anđelka Klobučara, orguljaša Zagrebačke katedrale i člana Komisije  restauracije pregradskih orgulja, i to na prekrasnim orguljama u katoličkoj župnoj crkvi sv. Bartolomeja i na orguljama u protestantskoj crkvi sv. Katarine u Zevenbergenu. Za ljetnih praznika 1989. posjetio sam prof. Klobučara u Zagrebu. Bili smo znanci. Za vrijeme studija teologije u Zagrebu bio sam član Katedralnog zbora zagrebačkih bogoslova koji je redovito pjevao pri liturgijskim slavljima u katedrali te sam uspio uspostaviti vrlo dobar kontakt s prof. Klobučarom uz njegove orgulje u zagrebačkoj katedrali, zahvaljujući upravo i mojem prijateljskom iskustvu s pregradskim orguljašem Dominekom Krsnikom. Poznanstvo s prof. Klobučarom vrlo mi je dobro došlo i on me primio vrlo rado u svom stanu u Zagrebu i bio oduševljen pozivom sudjelovanja na koncertima u Nizozemskoj. Prof. Klobučar je bio moj gost u Zevenbergenu a koncert je održao 1. lipnja 1991. na spomenutim orguljama s programom "Orguljaška glazba u Hrvatskoj". Svirao je djela J. Bajamontija, F. Pintarića, F. Dugana, K. Odaka, F. Lucića, M. Ružđaka i svoj vlastiti Triptih. Prije koncerta održao je predavanje o orguljama u Hrvatskoj uz velik broj lijepih dijapozitiva. U časopisu 'Orgulje', nizozemskog kraljevskog udruženja orguljaša (br. 2. veljača 1991.) objavljen je članak o projektu pomoći pri restauraciji pregradskih orgulja od strane katoličke župe u Zevenbergenu. Iz tog projekta kojim je skupljena lijepa novčana pomoć i poslana župi u Pregradi za potrebe restauracije orgulja izrasla je šira suradnja i međusobni posjeti i nastupi zborova iz Pregrade u Zevenbergenu i iz Zevenbergena u Pregradi, te po izbijanju rata u Hrvatskoj pružanje medicinske i humanitarne pomoći izbjeglicama koji su svoje utočište pronašli u Pregradi te različite druge aktivnosti.

Iz gornjeg je vidljivo do kuda je sve dio povijesti pregradskih orgulja dovodio ljude koji su ih poznavali, slušali njihovu glazbu, na njima svirali kao što je to bio Dominek Krsnik, ili se brinuli o njihovoj obnovi.  

Prošle godine boravio sam šest mjeseci u Pregradi. Odlazio sam nedjeljom u crkvu na liturgijska slavlja. Primijetio sam kako orgulje često šute. Vjerojatno za to postoje opravdani razlozi. U mojim sjećanjima vidim Domineka Krsnika kako s velikim zadovoljstvom svira na tim orguljama i čujem njihovu prekrasnu glazbu. U Pregradi postoji izuzetno vrijedna kraljica instrumenata. Postoji i velik broj mladih ljudi koji pohađaju glazbenu školu u Pregradi već priznatu i šire u školovanju izvrsnih mladih glazbenika. Zar ne bi bilo vrijedno, kad se već u Zagorskoj katedrali nalazi tako posebna kraljica instrumenata, pronaći načina da se i danas na njoj može svirati lijepa glazba a mladim ljudima ponudi i školovanje na tom izuzetnom instrumentu? U svojim mislima već vidim Domineka Krsnika, dragog i izuzetnog pregradskog  orguljaša kako se raduje u nebu i uživa u glazbi svojih nasljednika na njemu najdražim orguljama…