Drugi b razred s učiteljicom Pleše Verom. Moja malenkost u sredini zadnjeg reda, u bijeloj košulji.

Baš jučer obilježen je Dan učitelja. Saznao sam to posredno, kroz komentare i statuse na Fejsbuku. Neki tek spominju svoje omiljene učitelje, neki im naširoko zahvaljuju ili pišu opširne nekrologe. 

Pravim u mislima malu inventuru. Kakova su moja iskustva? Ima li tu išta vrijedno spomena? Naravno da ima, pamtim neke sjajne učitelje, ali treba ipak probrati, nije baš sve crno-bijelo. Nisam sklon crnilu pod svaku cijenu, ono prvo sunce djetinjstva koje sam nekad poput hostije nosio po dvorištima još uvijek sja istim toplim sjajem, skriva sive i crne oblake a može osušiti i pokoju davnu suzu. Ali ako češće pamtim neke sretne dane, ne znači da olako zaboravljam one druge.

Vremena te prve polovice šezdesetih kada sam krenuo u osnovnu školu još su na svoj način bremenita. Prevladavajući odgojni stil bio je uvelike autoritaran i patrijahalan i u obiteljima i u školama i društvu općenito. Bez obzira na socijalizam ljudskog lika koji je pretendirao na novo doba, nove uzuse, veće slobode i odmak od Crkve, tada se još uistinu smatralo da je batina izašla iz raja. Šiba ili remen za zločestu djecu kod kuće, šamar packe ili potezanje ušiju u školi bio je još uvijek zlatni pedagoški standard.

Da sve neće biti bajno i sjajno shvatio sam onog dana kada sam krenuo na upis. U bijelim kratkim hlačicama, dokoljenkama i sandalama, mama me je doslovno vukla po drvocepu a ja se svom silom upirao da zadržim taj zadnji tračak slobode i autonomije. Nekako sam slutio da počinje nešto slično dresuri, nešto na što više neću moći utjecati, kalup koji će me modelirati na svoj način, protiv moje volje, odvojiti me od nečeg što mi je značilo sve.. Suze, koliko god nekome sa strane izgledale krokodilske, bile su iskrene. Naravno, na kraju moj je otpor skršen nakon čega pamtim tek mali detalj kako s mamom zamičem iznad susjedne hiže prema Pogledu.

Začudo, prizor pred starom osnovnom školom nudio je neku novu perspektivu. U društvu brojnih mahom neznanih vršnjaka osjećao sam se nekako pomireno i pomalo znatiželjno. Nakon prozivke na prašinastom bijelom čižljeku, prastarim drvenim stepenicama i podovima stare škole zatutnjao je stampedo đaka-prvaka. Nagurani u parove ulazimo u naš prvi b razred, odmah u prizemlju. Opet nova prozivka i predstavljanje učiteljice.

Drugarica Pleše Vera sjala je u besprijekornom bijelom kostimu s kaputićem prebačenim preko ramena. Bijele štikle i bijela torba, među prstima su se caklile naočale. Sve na njoj bilo je skladno a ona sama oku ugodna. U glasu se osjećala onu šarmantno napukla ženska "rašpa", izražavala se jasno i razgovjetno, a taj tonus glasa nikad nije previše padao.

E pa sad, može li se jedan klinac-mandolinac pomalo zaljubiti u jedno takvo gotovo superiorno stvorenje iz kojeg uz strogost zrači dobrota i uvažavanje? Naravno da može, eto ja sam živi primjer, a vjerujem da nisam nikako jedini. Zaljubiti se u svoju zgodnu učiteljicu, pih, pa to je najmanji problem, ponovilo se to više puta kroz školovanje i meni i brojnim mojim vršnjacima. Učiteljice su bila neka prečica između naših mama, starijih sestara i budućih cura, prvo žensko biće koje ujedno predstavljalo autoritet i izražavalo brigu, poklanjalo ti pažnju a moglo se bogami transformirati u objekt erotske želje.

Pleše Vera nije bila iz Toplica i pratila nas je samo u nižim razredima, prije preseljenja u novu školu. Nakon toga je otišla u Zagreb i tu joj gubim trag.

Za nju bih mogao reći da je bila stroga i pravedna. Ne pamtim je po nekim ekscesima, dernjavi ili batinama pa me baš iznenadilo kad mi je prije koju godinu jedan sad već nažalost pokojni školski kolega rekao da ga je ni krivog ni dužnog ispljuskala pred cijelim razredom. Ja se toga, iskreno govoreći, ne sjećam, makar ne želim nikog pa ni nju idealizirati, dapače, poznavajući tog svog prijatelja, sklon sam mu vjerovati.

Ali kakva su to vremena bila? Odmah prvih dana dječak ispred moje klupe nakon naoko bezazlene prepirke zabija drugom oštru olovku u oko. Srećom ne probija najosjetljiviji dio, olovka je prošla ispod donje vjeđe, ali svi smo bili šokirani i prizorom i samim činom. Učiteljica je srećom pribrana, istog trenutka prekida nastavu i žurno odlazi s nesretnim učenikom potražiti pomoć.

Ne treba čuditi jer mi smo odrastali na ratnim i western filmovima, bili smo zaluđeni lovom i natjecateljskim sportovima, a u našim je dječjim igrama često bilo puno agresije i želje za dominacijom. Ilustracija, boksački "meć stoljeća" između Muhammada Alija i Joe Fraziera pokrenuo je domino efektom čitav niz tučnjava u školi.

Tzv. "zločeste djece" bilo je podosta i srazmjerno se ukazivala potreba za discipliniranjem, kako u obiteljima tako u školi. A to je bar bilo lako. Uvijek je lakše šibom ili šamarom uvesti disciplinu i poslušnost nego pokušati kroz pozitivni autoritet i dijalog riješiti problem. Često su roditelji linijom manjeg otpora i u nemoći da izađu na kraj s neposlušnom djecom tražili od učitelja da ih kazne, dakako, i batinama (samo ga dajte).

Danas je to nepojmljivo, ali tada su neki učitelji (nikako ne svi!) bez neke vidljive zadrške pribjegavali fizičkom kažnjavanju učenika. Repertoar je bio šarolik kao i sredstva. Šamari, packe, šljage, navlačenje za kosu i uši, udaranje nečim "priručnim" poput svežnja ključeva, velikog školskog ravnala, dnevnika, bacanje spužve i krede u glavu, slanja u kut, klečanja pred pločom (u nižim razredima), nabijanja u zemljopisnu kartu ako bi netko umjesto Maribora pokazao Prištinu itd.

Sad se ne sjećam u kojem je to razredu bilo, ali pamtim kako smo ponekad sami odlazili u obližnju živicu po "svoju šibu". Pritom bi morali biti pomalo mudri i razmisliti kakovu ćemo donijeti jer ako je bila preslaba, pretanka ili premekana, često bi se vraćali po neku primjereniju.

Ne mogu reći da sam baš bio česta meta. Nekako sam se znao skloniti i procijeniti atmosferu u razredu, predvidjeti moguće opasnosti i, ono naročito važno, "čitati" raspoloženje onih učitelja koji su češće posezali za fizičkim kaznama. Međutim, ni to me nije spasilo u potpunosti, fasovao sam i ja svoju porciju packi, šljaga i kinjenja makar u bitno manjoj mjeri nego neki moji vršnjaci koji sticajem okolnosti nisu bili takove sreće.

S tugom moram ustvrditi da su nekako najlošije prolazila siromašna djeca iz dalekih sela i razasutih brijegova, tihe slabašne curice i koštunjavi dječaci koji su po svakakvim vremenskim uslovima dolazili iz Velike i Male Erpenje, Čreta, Selnog, Maturovca, Slivonja Jarka, Klupci itd. Pouzdano znam da su neki zimi pred polazak u školu umjesto toplog mlijeka i žganaca doručkovali kruh nadrobljen u vinu kako bi bili jači, izdržljiviji. Stoga me i ne čudi što su mnogi zarana, već u tinejdžerskom dobu, postali alkoholičari ili se teže razboljeli.

Za nas koji smo s okolnih bregova i dalekih sela dolazili u školu, snažeći i perući prethodno blatnjave čizme i cipele u toploj vodi Topličine, Toplice su se tih godina činile kao neosvojiva tvrđava. Bili smo prilično svjesni da nemamo niti možemo tako olako steći status djece iz samih Toplica, pogotovo one boljeg imovinskog stanja poput djece učitelja, liječnika, topličkih rukovodilaca ili boljestojećih mještana. Kasnije se to donekle izniveliralo, ali tih prvih godina nesrazmjer u uvjetima i ophođenju bio je nekako očitiji.

I opet, nisu svi učitelji fizički kažnjavali ili diskriminirali djecu, činili su to samo poneki. Nekima je zato, kada su ta djeca porasla i odrasla vraćeno istom mjerom pa su tako morali shvatiti da batina ima dva kraja.

Možda najneobičnija i nekako najteža školska kazna koju sam doživio bila je čini mi se u sedmom razredu osnovne, za vrijeme sata hrvatskog jezika. Hrvatski nam je predavala razrednica. Nisam ni s njom niti s predmetom kao takvim imao nekih problema, naprotiv, kada bi me gradivo naročito zanimalo, bio sam izrazito aktivan. Ali taj dan očito nije bilo tako. U zadnjoj sam se klupi dosađivao s prijateljem, sve nam je bilo važnije i zanimljivije od  gradiva. Nastavnica nas je nekoliko puta jasno upozorila, da bi nas napokon vidljivo ljuta pozvala pred ploču. Smijuljeći se sa zanimanjem smo čekali što će se dogoditi. U najgorem slučaju, očekivali smo neko rešetanje pitanjima.

Međutim, razrednica je imala drugu ideju. Naredila je da stanemo jedan nasuprot drugog i da se naizmjenice šamaramo. Malo u šali, malo u zbilji počeli smo s blagim pljuskama, ali je nastavnica inzistirala da pojačamo snagu i tempo. Kroz kratko vrijeme pljuske su bivale sve jače, obrazi su se pošteno zacrvenjeli da bi na kraju potekla i krv iz noseva. Nakon toga poslala nas je natrag u klupe.

Kakva je to bila pedagoška mjera neka procjeni svatko za sebe. Činjenica jest da je nastavnica postigla svoj cilj; natjerala nas je na samokažnjavanje i još nas dodatno posramila. Danas je to, naravno, nepojmljivo. Da se negdje nešto slično dogodi, sve tv-postaje bi danima parazitirale na toj vijesti, podigle bi se nadležne institucije, pokrenule istrage i rasprave.

Ali, jesam li joj nešto posebno zamjerio? Možda sam još koji dan bio malo naduren, ali ubrzo se sve zaboravilo, a moj konačan dojam i mišljenje o toj nastavnici ostao je uglavnom nepromijenjen Jest, shvatio sam da, eto, može biti i pomalo svirepa, ali nisam mogao tako olako zaboraviti neke druge dobre stvari, načine na koji me je zainteresirala za neko gradivo, prostor koji mi je ustupala, pokoju pohvalu ili isticanje.

Slično je bilo i s našim blagopočivajućim topličkim župnikom. Kad je došlo vrijeme upisa na vjeronauk, velečasni je u navodnom periodu najcrnjeg komunističkog mraka (sredina šezdesetih) najnormalnije ušetao u školu, obišao razrede i u svoju bilježnicu popisao učenike, razumljivo, mahom iz katoličkih obitelji.

Međutim i velečasni mi je jednog lijepog dana za vrijeme vjeronauka u župnim prostorijama odvalio čvrstu pedagošku pljusku jer očito "nisam bio dovoljno prisutan". Samo gradivo teško da mi je bilo problem.

Taj naš župnik je inače važio kao dobričina. Bio je narodski čovjek, znao je s ljudima i uživao njihovo povjerenje. Pamtim ga po nekim lijepim, pomirljivim "prodikama" i savjetima, a naročito su mi se usjekli u sjećanje Božići i božićni blagoslovi kuća.

S obzirom da je moja pobožna mama Štefica, razumljivo je da se dolazak tempirao na Štefanje. I sad vidim tu sliku kako strmim brijegom po debelom cielcu ili vijavici k nama dolazi mala svita; Stari Kolovrat, Vikec ili orguljaš Mirkić i naravno župnik Dragec. Izdaleka putem pjevaju "Narodi nam se", s pjesmom ulaze u kuću da bi napokon velečasni prvo obavezno čestitao mami njezin imendan. Znam koliko joj je to značilo, ali ni ostali ukućani nisu bili ravnodušni. I kako sad zamjeriti župniku tu jednu nesretnu pljusku? 

Ova tema rajskih batina bi se neminovno mogla proširiti na obiteljske prilike. Kad bi stavili stvari pod povećalo, svašta bi izronilo. Ali, prvo da raščistimo; rajske batine su mit, one ne postoje, tj. da postoje u raju bi i ostale. Batina nije argument moći nego nemoći da se nešto postigne nenasilnom metodom, pokazatelj isključivosti. Fenomen "zločeste djece" je, dakako, prilično napuhan. On je prije izgovor nego neka objektivna valorizacija. Činjenica jest da svako vrijeme nosi svoje i da su u stara vremena važila neka druga kruta pravila i stvari se rješavale na načine koje pozitivna, suvremena pedagogija nikako ne preporučuje niti odobrava.

Problem je dublji i slojevitiji nego se na prvi pogled čini. Nesreća se ponekad prenosi s koljena na koljeno, jednako kao i navike i odgojne metode. Naši stari su naše roditelje odgajali na način koji nije nužno uvijek bio ispravan i ponekad je prouzročio kontraefekt, traume i kasnije nesnalaženje. E sad, bilo bi dobro to osvijestiti i prekinuti začarani krug.

Ali to je lakše napisati i izgovoriti nego provesti. Pitanje je i mjere. Ako je bilo iole više dobra nego lošeg u djetinjstvu i odrastanju, ima nade. U protivnom, svak se mora izboriti za izlazak iz vlastitog mraka. A što se tiče školske pedagogije potpomognute fizičkim kažnjavanjem, tješimo se da je to relikt prošlosti. I da oni koju su u drastičnijem smislu pribjegli takovim metodama u tu struku zalutali ili je iskoristili na način koji ih zapravo raskrinkava. Ali to su sad tempi passati. Vozdra!