Razdoblje djetinjstva nepresušan je zdenac za moje kolumne. Bez pretjerivanja, mogao bi ih pisati unedogled i one se nekako same po sebi nameću. Taj period ranog djetinjstva i odrastanja šezdesetih pa i sedamdesete, osamdesete (kojih s još nisam ozbiljnije dotakao) toliko je zgusnut i obilježen značajnim iskustvima da ga je nemoguće zaobići. To bi bilo što se tiče osobnih doživljaja i priča, a u širem kontekstu bilo bi šteta trošiti vrijeme i tražit inspiraciju u opustošenim rudnicima zlata na Divljem Zapadu kad su ti pred nosom ti naši zapušteni zagorski rudnici prepuni tajni, legendi i nama dragih, starih priča.

Jedna takova priča je o našem prvom susjedu, Tonču Ivanjku, mudrijašu starog kova i strastvenom mjesnom lovcu.

Otkud Ivanjek na Lončarićevu gruntu? E pa, priženio se, na neki način. Tončovi roditelji Mato i poduzetna Josefa su početkom dvadesetog stoljeća prodali svoju drvenu kuriju i grunt na Petrovskom i kupili tzv. Lavoslavov dvor, legendarnu zidanu kuriju na dominantnom punktu prije uspona na Štumpavicu i ulaska u Toplice. Uz kuriju i dosta pripadajuće zemlje; voćnjak i okućnicu, veliki romb livade u podnožju dvorca i pola Pogleda. Mato i Josefa Ivanjek su imali četiri sina; Julča, Tonča, Franca, najmlađeg Slaveka i kćer Pepicu koja se udala negdje u Kostel kraj Pregrade i tamo dugi niz godina imala gostionu. Sinovi su u mladosti tj. do vojske i ženidbe, živjeli u dvorcu, međutim kasnije je Franc sagradio kuću u neposrednoj blizini, Julč je kao doživotni neženja ostao na gornjem katu dvorca, Slavek je otišao u Zagreb, a Tonč se preselio Rozi Lončarić, očevoj sestrični, u jednu od starih kuća Lončarića odmah iznad naše.

Mislim da je to bilo silom prilika jer su Ivanjki negdje u tom razdoblju prodali pola dvorca i dio grunta Goričkima i tako postali sustanari u dvoru. Tončovom sinu Juliusu (inače ocu mog starog prijatelja Marijana) je trebalo prostora pa je zauzeo donji desni dio dvora, no kako je taj prostor svejedno bio prilično skučen, Marijan je veći dio ranog djetinjstva proveo kod djeda i bake na bregu, pri Lončarićima, sve dok nisu sagradili novu kuću na Štumpavici. Imalo je to po svoj prilici i nekih prednosti, djedovi i bake su obično blaži prema unucima, više je slobode i nisi roditeljima na oku.

Tonč Ivanjek je, kako sam već spomenuo, bio strastveni lovac. Bio je pojam u tom smislu u Toplicama i kod njega bi se nedjeljom nakon tada skoro redovitih "lovnih akcija" na ručku okupljali svi znamenitiji toplički lovci; dr. Obrež, dr. Majsec, stari "Puba" Fort itd. Strina Roza bi tom prilikom pripremila neki fini lovački gulaš, pilo se vino i rakija i pričale lovačke često do kasno u noć. Ponekad bi se kod Tonča, najčešće zimi, okupljali lovci, uglavnom mlađi, na tzv. "punjenju patrona", jer su se čahure barut i kuglice kupovale u rinfuzi. Na prastarom debelom orahu ispred Tončove hiže visjeli bi na žici nanizani kljunovi ptica grabljivica, njuške lisica i jazavaca i sl. Takvi osušeni trofeji imali su svrhu "dokaza" odnosno, na temelju tih niski, dobivali su se od lovačkog saveza "bodovi" koji su se mijenjali za potrošni pribor, patrone, barut i slično.

Tončova legendarana puška bila je češka "bokerica", s kojom je nanizao puno trofeja. Osim lova u smislu rekreacije, kontrole vrsta i štetočina, Tonč je bio i lokalni šinter kada bi trebalo odstrijeliti kakovog bijesnog psa, rastjerati tada vrlo brojne pse lutalice koji bi se okupljali oko lovačkih pasa kada su se kuje tjerale. Kasnije je tu ulogu  preuzeo njegov sin Julček sa svojim floberticom. Današnji aktivisti za zaštitu životinja bi se sigurno zgražali, etika u tom smislu se bitno promijenila, ali u ono doba tako što je bilo potpuno normalno i poželjno. Način života je bio pretežno ruralan, živjelo se od poljoprivrede i štetočine je trebalo kontrolirati.

 Ta toliko bliska lovna tradicija nadahnjivala bi i nas klince iz jarka za lovne akcije. Naravno, ponajviše pračkama, lukovima i strijelama uz tek pokoju zračnicu do koje u to doba i nije bilo tako lako doći. Često smo lovce pratili na terenu, sudjelovali u iskapanju i tjeranju lisica iz njihovih tunela i jazbina po brijegima. Cijeli pjeskoviti dio vrha Hajsekove huste prekopao se u višednevnoj akciji jer su tu lisice imale svoje jazbine. Nakon što su se dobro detektirali ulazi i izlazi, potpalila bi se vatra s dimom usmjerenim u rupe, Istovremeno su u rupe ulazili terijeri i jazavčari. Lisice jednostavno nisu imale kud, morale su točno pred lovce sa zapetim puškama.

No bilo je i poetičnijih situacija. Nisu lovci samo ubijali, nego i brinuli za životinje i njihovu optimalnu populaciju. Recimo, zbrinjavali su napuštene jedinke i mladunčad. Jedan takov primjer je napušteno lane koje je završilo kod Tonča. Lane smo prozvali Sani i ubrzo je postalo dječja atrakcija. Sasvim pitoma, igrala se s nama i poput vjernog psa pratila Tonča kada bi se s brega spuštao do svoje staje.

Da bi populacija fazana bila primjerena, često bi se u prirodu puštali oni uz uzgoja, Ponekad bi se jaja nađena u šumi podmetnula pod kvočke. S tim u vezi jedna bizarna anegdota.

Tonč je jednom prilikom znajući da moja mama ispod komena ima nasađenu kvočku, donio jaja.

 "Tuo su ti, Štefa, fazanova jajca, a kad več maš kvuočku, daj ih deni h gniezdo dok se ne zvaliju fazani".

Mami su jaja na prvi pogled bila nekako čudna. Ipak, nije htjela odbiti susjeda, stavila ih je pod kvočku.

Koji dan kasnije sred noći začulo se kokodakanje, kvočka je kao podivljala izletjela iz komena i počela skakati po prostoriji. Kada su roditelji upalili svjetlost, ugledali su prizor dostojan noćne more. Po kuhinji na sve strane gmizale su male zmijice.. Nije bilo druge nego ih metlom ili nečim priručnim potamaniti, pazeći da koja negdje ne ostane.

Drugi je dan vidno ljuta mama otišla k Tonču. Začudio se, pokušao je smiriti, pravdao se da je stvarno bio uvjeren kako su fazanova jaja, ali poznavajući njegovu zafrkantsku narav, nije isključeno da je bila namjerna spačka. Tonču je bilo teško zamjeriti, imao je puno dobrih strana, a i šale su ponekad u ono vrijeme znale biti u najmanju ruku živopisne.

I tako su godine tekle, djetinjstvo prolazilo. Tonč je bivao sve stariji, sve manje je mogao sudjelovati u lovu iako su se lovci kod njega i dalje okupljali, redale se priče.. O vuku koji se neke davne oštre zime kada se čak i Drava zaledila pojavio u šumama oko Magdalene, o nezaboravnim trofejima i "akcijama", ratovima i neizbježnoj politici.

Tonča tih godina pamtim po njegovim odlascima mimo naše kuće do Ivanjkove štale i ponekim usputnim mudrolijama. Posjedovao je neki uvjerljiv autoritet među ljudima, ali znao se i dobro našaliti. U stopu ga je pratio njegov vjerni jazavčar Bucko, već vidljivo star i predebeo za svoju prirodnu konstituciju. Nije on više bio za lovne akcije, uživao je u toj svojoj pasjoj mirovini i ništa mu nije falilo.

 A onda je došao taj dan, Dobro pamtim taj naš zadnji susret. Već sam bio skoro srednjoškolac, negdje početkom sedamdesetih. Ujutro oko deset sati kod raspela sam se dosađivao kraj Perge dok je brstila bujnu mladu travicu. Tonč se spustio s brega i uputio se, začudo, točno prema meni.

- Čuj Marcelj, bi te štel nekaj prositi, važi?

- Važi stric, kak ne, samo rečite.

 Primjetio sam se da je nekao neobično crven i zategnut u licu, recimo tip tena nakon koje ispijene rakijice. Možda otud i ta neočekivano razgovorljivost inače na riječima i kontaktu poprilično škrtog Tonča (njegovo komunikativno geslo bi se moglo sažeti u "bolje tri mudre i odriješite nego stotinu bedastih").

- Poslušaj me dobro. Denes za koju vuru buju došli električari iz zabočke Elektre pogledati vod oko naših hiž na bregu, jer neke žice zapinjeju h gaciju i delaju šljus. Ti znaš gde je to, tam prema Jančinoj hiži, pa im prosim te, pokaži gde trebaju sekati i piliti.. Buš?

 - Bum stric, bum, kak ne..

Pozdravili smo se a on je nekako neobično živahno od raspela skrenuo prema Ivanjkima.

Tog istog dana negdje blizu ponoći pred našom se starom hižom upalilo svjetlo. Čuo sam oca i mater kako s nekim razgovaraju. Izašao sam iz svoje komorice i spazio susjeda Juru s kravljom zapregom.. Na kolima je bilo nešto pokriveno dekama.

 - Tuonč? Ma naj reči! - s nevjericom je zaustila mama.

 - Je, je.. našla ga je Barica h štali dok je išla krave podojiti..

 I tad su mi se nekako posložile stvari u glavi. Tonč je očito sve dobro isplanirao, pobrinuo se čak da u te dane kad ga više neće biti struja funkcionira.. Unuk Marijan mi je ispričao da su na tavanu poslije našli drvenu kutiju sa špagama i debljom žicom. Naime, on je čak svoju omču napravio sam. Vojničkog duha, narednik u Prvom svjetskom ratu, ništa nije htio prepustitit slučaju. Ispleo je omču od minuciozno prepletenih slojeva špage oko posebne debele žice i ta omča nije mogla zakazati, smrt je bila trenutna.

Zašto, zbog čega, ostala je tajna.. Da, bio je već star, bolestan a nastupili su i znaci Parkinsona zbog čega više nije mogao sudjelovati u lovu, svojoj najvećoj strasti. Ali bilo je to ujedno nekako u skladu s njegovim karakterom. Možda je uz sve to zaključio da je njegov život ispunio odnosno izgubio svrhu a puko preživljavanje i neminovno srozavanje u sve veću nemoć i ovisnost nije želio.

I tako, tog ljeta dok smo završavali osnovnu, krenuo je prvi sprovod s Lončarićeva brega koji pamtim. Taj je događaj nekako simbolično označio kraj djetinjstva.

Godinama kasnije, kad se situacija iz temelja promijenila, kad su umjesto starih kućica izrasle moderne, nove, i kada više nije bilo ni strine Roze a od tih starih ostala samo mama, zatekao sam se na brijegu na nekom zajedničkom porodičnom okupljanju. Sestra Anđela je naslijedila kuću i okućnicu pa i preuzela ulogu dohranjivanja mame.

Stajali smo negdje na čistini između nove kuće i placa nekadašnje stare, gledajući u smjeru ruševne susjedne hiže koja se od šipražja gotovo nije vidjela..

 - Pogledaj ti ovo.. Džungla nam je pred vratima. Moram to ograditi nekakvom žicom, već sad se lisice šeću po dvorištu, vegetacija divlja..

Sestra je ogradila okućnicu, ali tužan, nostalgičan pogled prema našim prvim susjedima nije moguće izbjeći. Ni danas.

 A dobro pamtim tu kućicu i okolni grunt u sređenom stanju, dvorište posuto lijepom mladom djetelinom, trnac s finim jabukama, pogotovo onim ranim, krupnim, šarenim, koje bih kao klinac doživljavao kao neviđeno bogatstvo..

 Na kraju se dogodilo neminovno. Stari su ljudi poumirali, mogući nasljednici koji se nikad nisu prenijeli na svoje dijelove također poumirali, ostarjeli i rasuli se po Zagrebu, Beogradu, Americi Sjevernoj, Južnoj.. Imovina nije gruntovno-katastarski raščišćena, to raščišćavanje i mogući prijenos je kompliciran i skup, a nema zapravo više ni interesenata.

I tako se dogodio paradoks. Na imanju nekad poznatog lovca sada je mini-džungla koju su naselile divlje životinje; lisice, srne, jazavci, fazani, trčke, puhovi, kune, uz masu ptica. Nema čega nema. Kako objasniti taj čudnovat obrat, taj kapric sudbine? Sve te životinje na kućnom pragu, neke su se vjerojatno uselile u ruševinu, kao da se rugaju nekadašnjem vlasniku, gospodaru njihovih života i smrti;

- Eto, nadživjele smo te, zagospodarile ti doslovno kućnim pragom!

Priroda je neukrotiva, uvijek pobjeđuje.