Zahvaljujući bratiću Silviju (sinu očevog mlađeg brata Josipa i mom vršnjaku), došao sam u posjed zanimljivog dokumenta obiteljske povijesti. Riječ je o nekoliko razglednica koje su u doba Drugog svjetskog rata razmijenili teta Micika i stric Josip. Istina, jednom se razglednicom "Pepek" javlja i svojoj drugoj sestri, teti Reziki. Međutim, u tu je prepisku posredno uključen i moj otac koji je 1944. kao ranjenik s bosanskog ratišta prebačen u Zagreb, u bolnicu Sestre milosrdnice. Nisam sasvim siguran je li se nakon toga uopće vraćao na bojište, a o ranjavanju znam tek da je posljedica rasprsnuća gelera. Ocu su kao "ratna uspomena" kraj desnog oka ostali sitni šrapneli koji vjerojatno zbog delikatnog mjesta i zahvata naknadno nisu ni vađeni pa su zarasli u bradavice. Postoji mogućnost da je uz to bila prisutna još neka veća trauma ili ozljeda koja se uspjela sanirati, ali to ne mogu pouzdano tvrditi.

Kronološki, prva razglednica s motivom dijela Jelačić trga i katedrale, datirana je 01.08.1943.

Teta Micika piše bratu koji je u to vrijeme pitomac zrakoplovne škole u Rajlovcu kraj Sarajeva. Pepek je rođen potkraj 1926. godine i u to doba zapravo je maloljetan.

"Dragi brate!

Dugo mi se već nisi javio niti mi na pismo odgovorio..Što je s tobom? Piši mi što prije i radi paketa.  U pismu ću ti pisati opet obširnije. Puno pozdrava primi od nas. Micika".

Međutim, ono što je meni dodatno zaokupilo pažnju jest odabir razglednice, motiva, Naime, jasno se vidi da je tada u zgradi kasnijeg Varteksa postojala trgovina s etiketom "J. Lončarić".  Postoji mogućnost da je taj Lončarić bio neki naš rod ili pak da je teta odabrala taj motiv kao zgodnu podudarnost. Naknadnim guglanjem nalazim staru reklamnu karticu iz koje uviđam da se radi o prilično eminentnoj trgovini tekstilom "Jurečić i Lončarić" na Jelačićevu trgu 12.

U sljedećoj razglednici s motivom Gundulićeve ulice, poslanoj 08.05.1944. teta piše.

Dragi brate!

Primili smo tvoju kartu i pismo i karticu kojom pozdravljaš djecu. Oprosti što ti nisam već prije pisala. Kod nas je sve dobro pa i kod mame. Nego ti se čuvaj zime da se ne prehladiš.

Puno pozdrava primi od nas svih skupa. Micika.

 I konačno na posljednoj razglednici s motivom sarajevske gradske vijećnice, 23.05.1944. Pepek piše teti Reziki (strojopisom).

 Draga Rezika!

Ti si mi prva javila da naš Viktor leži ranjen u bolnici. Od njega sam baš danas dobio kartu i piše da će ovih dana izaći iz bolnice. Piši mi da li je mama (misli na baku Kristinu) bila u Zagrebu? Ja skoro dolazim u Zagreb u Zastavničku školu.

Drugi puta ću ti više pisati. Sada primi puno srdačnih pozdrava ti i Leon. Pepek.

Tri razglednice, četiri različite sudbine. Strica Pepeka sjećam se vrlo mutno. Dijelom iz razloga što je početkom šezdesetih kao strojarski tehničar poginuo u eksploziji prilikom montaže plina na otoku Sv. Katarina kraj Rovinja. Sjećam se tek tog "glasa", te tragične vijesti koja je vjerojatno brzojavom stigla do nas.

"Pepek je nastradal, zapalil se" - zavapila je mama nasred dvorišta nakon čega smo se svi nijemo zagledali.

Sestrična Silvija i bratić Silvio u ranom su djetinjstvu ostali bez oca.

Što reći na kraju osim da nijedan akter ove štorije nije među živima. Ostali smo mi, njihova djeca, nećaci i unuci sa svojim sjećanjima i pokušajima da iz sličnih krhotina rekonstruiramo ono što nam nije razvidno, što nismo doživjeli, a neprijeporno je utjecalo na naše živote i općenito, širu obitelj.

O očevom ratnom iskustvu i kako se ono prelamalo na obitelj pisao sam već u kolumni Drugi svjetski rat na zagorskim bregima.

P.S. Naslovna fotografija je iz nekih sretnijih vremena - svadba tete Micike uoči rata. Teta Rezika treća s lijeva, iza tete Micike i supruga Egona, moj otac i još neke sestrične s muževima.