Ponekad nedjeljno prijepodne kratim obilaskom nekog sajma. Najčešće je riječ o Jakuševcu (Hreljiću), ali katkad "u cugu" obiđem i sajam antikviteta na Britanskom trgu.

Moji su interesi različiti, nisam strogi kolekcionar nečeg određenog. Volim pogledati starine, slike, gramofonske ploče, stare razglednice, stripove i časopise, možda poneki glazbeni instrument ako se nađe.. Pa i knjige, naravno. Opet ne nužno antikvarne mada se i takve znaju zalomiti, ali ne zazirem ni od beletristike, novijih žanrova, autobiografskih i povijesnih tema i sl..

Ipak, kad sam već na polju memorabilija, nekako s posebnim interesom "šnjofam" za zavičajnom literaturom, onom koja je na bilo koji način povezana sa Zagorjem. Ponekad su to neki relativno anonimni autori poput moje sumještanke Snježane Šoštarko čiji opus, budući da već desetljećima izbivam iz Zagorja, zapravo nisam poznavao. Na njezinu zbirku pjesama i pričica u jednoj od kutija "sve po 10 kuna" naletio sam na Britancu. Već u prvim stihovima i rečenicama prepoznajem taj svoj lokalni jezik i dobro mi poznate teme, proradio je vremeplov.. Knjigu sam pročitao u hipu, na povratku sa sajma tramvajem i autobusom do kuće. Nažalost, nakon toga sam je negdje zagubio tako da nisam mogao opet joj se koji put vratiti. 

Posebna su priča časopisi "Kaj", "Zagorski godišnjak" i "Stoletni Kaj kolendar", čim stariji, to bolje. Naprimjer, oni od prije pedesetak godina s mnogim znanim, manje znanim ili anonimnim lokalnim pjesnicima i piscima. Dakle, od etabliranih imena poput Božice Jelušić, Verice Jačmenice, Ivana Kalinskog, Božice Pažur, Jože Skoka, B. B. Bagole, A. Jembriha itd. do darovitih uradaka ondašnjih osnovnoškolaca, srednjoškolaca ili pisaca i pjesnika amatera.

Ti tekstovi uz prepoznatljive ilustracije kajkavskih slikara i ilustratora tvore prilično vjernu sliku Zagorja tog vremena, ondašnjih tema i stremljenja uz česte reminiscencije na jedan starinski tip života zagorskih seljaka  koji ustupa pred novim vremenom (donekle je taj stil u tom smislu usporediv s temama "zagorskog Turgenjeva" K.Š. Đalskog ili Janka Leskovara).

Ali, već sam debelo pretjerao s planiranim uvodom. Ova kolumna će se razlikovati od većine ostalih zato jer namjeravam podijeliti bar dio sadržaja jedne neobične ali vrijedne dječje (uvjetno) knjige, izdane 1977. godine, u izdanju Mladosti iz Zagreba. Riječ je o slikovnici "Pod Gupčevom lipom" koju je napisao pjesnik Gustav Krklec a oslikao Ivan Rabuzin. I na nju sam naletio u kutiji "sve za 5/10 kuna" na Britancu.

Gustav Krklec je poznati i vrlo cijenjeni hrvatski pjesnik i književnik. Bio je obavezna osnovnoškolska lektira mog doba, primjereno zastupljen u čitankama. Naravno da mi je poznat njegov opus, barem onaj najčitaniji (moji favoriti bi bila zbirka pjesama "Darovi za bezimenu", uz poetski evergrin "Srebrna cesta"). 

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća Gustav Krklec je ponekad ljetovao u Krapinskim Toplicama, odsjedajući u kući očeve sestrične Anđele Valent u centru, nasuprot bazena. Iz tog vremena pamtim ga kao veselog, iskričavog čovjeka sklonog šali i dobrim gemištima, vještog erudita koji se istovremeno bez problema znao spustiti na nivo malog čovjeka i porazgovarat s mještanima o sasvim običnim temama.

Drugi razlog za njegovo "uvrštavanje" u kolumnu je taj što Krklec dobrim dijelom vuče korijene iz Zagorja, točnije Lupinjaka gdje mu je rođen otac i djed i gdje je proveo dio djetinjstva. Kasnije obitelj Krklec zbog očeve službe seli u selo Maruševec između Ivanca i Varaždina pa se tako Zagorje neminovno provlači kao nostalgični lajtmotiv i idealizirana slika djetinjstva kroz njegovu poeziju i stvaralaštvo općenito.

 U spomenutoj zanimljivo oslikanoj slikovnici, Krklec se predstavlja s nekoliko pjesama i kratkih pričica. Odabrao sam dvije pričice i jednu pjesmu u preslikanom foto-formatu, direktno iz slikovnice. Ali do pjesama je ipak lakše doći.

Proljeće u zagorskim voćnjacima

Proviri žuti jaglac iz trave. Zatreperi radosno lišće mladih breza. Čupavi se crni čokot stade grčiti u vinogradu. Potok glasnije zažubori. Iz daleka gaja odjekne cik ptice.. A pogledaš li uvis, modrina se širi i talasa, nebo odmiče sve dalje od očiju i učini ti se, začas, kao da nestaje u beskraju svemira. To je proljeće.

To se budi zemlja iz zimskog sna i u srcu se tvome budi stotinu novih želja i zanosa. No zatekne li te takav proljetni trenutak buđenja na puteljku Hrvatskog zagorja, odjednom ćeš zastati na putu i osjetiti snažan žubor života, obilje životnih draži i djevičansku čar ljepote. Pijetao će te pozdraviti s naherena plota, gizdav, sa crvenom krestom i očišćenim mamuzama, Mačak će se strelimice popeti na orah, kao da ti želi pokazati svoju vještinu. Dijete će ti domahnuti ispruženom rukom kao da te davno očekuje.

No zađeš li na na svom samotnom putu u zagorski voćnjak, tebi će se učiniti kao da si ušao u svijet bajke. Barem se meni tako učini, kad god svratim u zavičaj, okićen zastavama proljeća.

Gore visoko nad Sutlom nalazi se seoce Prišlin. Jeste li ikada čuli za nj? Kotar Pregrada, na granici Republike Slovenije, odakle pucaju vidici sve do surog uvijek zamišljenog Triglava, općina Hum na Sutli. Krasna seoska škola u kojoj je nekoć davno bio učitelj književnik Janko Leskovar. Oronuli Mali Tabor, utvrda za vrijeme turskih najezda, a danas sjedište zadruge. A od tog bijelog sela Prišlina do drugog seoceta Lastine, talasaju se u gustim redovima voćnjaci bresaka, krušaka, jabuka, šljiva.

Nekoć davno je tuda švrljao bos seoski dječačić. S knjigama i komadićem kukuruznog kruha u pletenoj sesokoj torbici. S naherenim šeširićem na glavi. Njega nema više među živima. Bio je to moj otac, rodom iz susjednog sela Lupinjaka. Sad ćete shvatiti, da me srce vuće u taj kraj tisuće i jedne noći djetinjih uspomena. I ja sam nekad davno, davno, trčao bos tim stazama i puteljcima, brao jaglace, hvatao ptice, zviždao kroz gajeve.

Ali kad danas, prosijedih već kosa, svratim u pitomi zagorski zavičaj, u voćnjake između Prišlina, Lastine i Huma na Sutli, Klenovca, Taborskog i Lupinjaka i sretnem se u njima s prvim buđenjem proljeća, s voćkama u raskošnom bijelom i ljubičastom cvatu, meni se učini kao da sam zalutao u čarobni svijet priča.

Oh, mnogo je starinskih priča znala moja baka Marija. O vilama i vješticama, o prosjacima i kraljevićima, o vukodlacima, zmajevima i sovuljagama buljinama, ali sve te priče mi izblijedješe u srcu. Samo je jedna priča ostala vječno živa. Nju mi nije ispričala moja dobra baka uz preslicu i kolovrat. Ispričala mi je tu priču jedna jabuka u proljetnom cvatu.

Žao mi je što vam je ne mogu ispričati. Ali jabuka je još na životu. Stoji prva u redu na uskom puteljku od škole do pošte. I svakog proljeća okiti se ta stara jabuka u svečano ruho od bijelih pahulja, metne sunčanu krunu na glavu i povede proljetno kolo života i radosti, poleta i sreće. A potom priča najljepšu bajku kojoj je ime Proljeće.

 S djedom Jurom pod Gupčevom lipom

Tko ne voli i tko nije volio svoju baku i djeda?

Moja baka Marija, umrla je davno, ali prije djeda Jure, iz zagorskog sela Lupinjka, te sam nekako više vezan spomenima i sjećanjima na tog žilavog seljaka, čiji su preci bili kmetovi, zvani Ratkajci, jer im se feudalni gospodar zvao Ratkaj (Rattkay) podrijetlom iz sjeverne Ugarske. Nije, doduše, bio okrutan i nečovječan kao stubički Tahi, ali ga tamošnji narod još i danas samo spominje po krvi i znoju, što ih je z nj, prolio.

Moj djed Jura uvijek bi nosio o ramenu starinsku seljačku torbu, a u njoj komad slanine, glavicu luka i hljepčić kukuruznog kruha, pa kad bi došao k nama u posjetu u selo Maruševec, ja bih željno čekao da otvori tu svoju čarobnu torbu, znajući da ću se osladiti njenom sadržinom. Više mi je prijao njegov "kuružnjak" negoli sve kifle, žemičke ili pereci u majčinoj smočnici.

A jednog ljeta, negdje krajem prvog desetljeća ovoga stoljeća, moji su roditelji bili na liječenju u Stubičkim Toplicama, pa nas je tu obišao i dragi djed Jura. Dopješačio je kilometrima preko Krapine, Začretja i Oroslavlja, čio i vedar, s naherenim seljačkim klobukom i torbom o ramenu, blagih očiju i prosijedih brkova koje je uvijek poravnjavao poleđinama kažiprstiju, kao da ih tare od vlage. A govorio je čistom, starom kajkavštinom, kakvom se vjerojatno govorilo tamo negdje prije Ljudevita Gaja.

Volio sam taj njegov domaći, zavičajni , izvorni a pomalo mudrijaški način izražavanja, protkan sumnjičavim opaskama i bistrim zapažanjima. No, da ne duljim, za vrijeme te posjete djed Jura me jednog ljetnog dana poveo u Gornju Stubicu., da mi pokaže starodrevnu Gupčevu lipu. Zatekli smo se pod njom kad je bila u punom sunčanom sjaju, sva žuta, i opojna od bujnog cvata, te mi se činilo da nadvisuje crkveni toranj u blizini.

Sjeli smo na drvenu klupu; djed je otvorio svoju torbu, te zagorskom "škljocom" sjekao tanke kriške slanine i luka, lomio kruh i pričao. A pričao je ljepše negoli ijedna baka na svijetu, o "lutoranu", Tahiju, i kmetskoj "tlaki" i seljačkoj buni, o Matiji Gupcu i Iliji Gregoriću kao jednome od vođa te pobune kojeg su feudalci uhvatili kod Svetog Petra a potom pogubili u Zagrebu. Znao je za neku kajkavsku pjesmu o tim zbivanjima, ali je ona vjerojatno i nestala s njim jer je poslije nisam ni čuo ni našao o njoj traga u dokumentima o seljačkoj buni. No, zapamtio sam da mi je postojanje te drevne lipe objašnjavao činjenicom što po vjerovanju ljudi, u lipu ne udara grom, pa je stoga Hrvatsko zagorje puno lipa ispred domova.

Kasnije, u donjostubičkoj crkvi, zaustavio me je pred reljefom Tahijeve nadgrobne ploče, sav razjaren što narod tu ploču još i danas trpi, pa čak u crkvi, gdje praznovjerni seljaci vjeruju da se kamena ploča ponekad ovlaži "smrtnim znojem" koji teče s nje zbog bezbrojnih zločinstava što ih je krvnik za života počinio.

Mislim da je danas taj "spomenik" prenijet u zavičajni muzej, ali ja sam ga kao dijete od deset godina gledao pokraj oltara u stubičkoj crkvi. Nisam tada još shvaćao o kakvom se zlotvoru radi, jer mi je potamnjeli bradati starac s tankim nogama i nekakvom dugačkom sabljetinom izgledao pomalo smiješan, pa sam upitao djeda Juru što bi on s tom nadgrobnom pločom učinio, a on se namrštio kao nikad, i rekao da bi tu ploču trebalo izvaditi iz zida i postaviti je negdje uz plot crkvenog dvorišta da seljaci na nju - mokre.

Eto, kolika je ogorčenost još tada vladala u običnom puku protiv te "opake glavešine" i tlačitelja naroda. No, djed se kasnije smirio pa smo pod Gupčevom lipom proveli lijepe trenutke kojih ću se još dugo sjećati. 

Legenda o tome da grom ne udara u lipu, nije se pokazala ispravnom. Mnogo godina poslije toga, kada sam se opet vratio u Stubicu, doznao sam da je tijekom stoljeća tri puta grom udario u Gupčevu lipu i dopola je sasjekao. Ali ona još i dana stoji, ranjena i okljaštrena, sapeta gvozdenim obručima, zalivena betonom i ponosna na slavne i davne dane prošlosti.

Dom nad Sutlom