"Švrljajući tih dječačkih godina grobljem, za oko mi je zapeo jedan nadgrobni kamen koji se nalazio netom ispod glavne staze, gotovo ukopan u brijeg. To i nije bio klasičan grob nego tek iskrhani komad mramora na kojem se isticala ovalna sličica prelijepe djevojke. Zaboravio sam u međuvremenu generalije, osim da je uz njih pisalo "virgo intacta". Djevojka prekrasne crne kose, bisernih zubiju i čarobnog osmijeha čak me koju godinu kasnije inspirirala za jednu pjesmu. U njoj sam na osnovi tih šturih podataka i utiska pokušao sublimirati njezin život i sudbinu. Naravno, svijeću sam palio i na njezinu grobu.."

Živjela davno djevojka mlada
U kućici maloj kraj šumice tik
Očiju bajnih, kose, ah usne
Sva bila je hercig, nobl i šik

Voljela ona mijenjat' toalete
I satima svoj dotjerivat' lik
Sanjala ruke snažnog atlete
Al' princ na konju njen bijaše pik

Stari joj otac tad mudro kaže;
Udaj se kćeri dok još si cvijet
Svak' dan te prosci pod prozorom traže
Ostavi snove i pođi u svijet

Al' djevi mladoj baš ne bi po volji
Ljepotu svoju tek olako dat'
Draži joj bijahu sanje i snovi
Neg' plačljivo dijete il' osrednji brak

A godine usput brzo su tekle
I začas prođe mladosti vijek
Od ljeposti krasne starica posta
No za snove njene ne nađoše lijek

Kad jednog dana zvuk potkova začu
Još prepuna nade oćuti slad..
Na mršavom atu starkelja neki
Tužno je pogleda pa odjuri tad

I odjednom sve joj postade jasno
Tih očiju čudan i otužan sjaj
I njem' bijahu milji od zbilje snovi
Al' sad je varci došao kraj

Pred kamenom crnim sav zanesen stojim
Dok djeve bajne promatram lik;
"Ne bi ni jednih usana pehar
a bila je hercig, nobl i šik"