20.03.2019. 09:21:50 - Marcel Lončarić

Crtice iz djetinjstva

Prva slika, prvo sjećanje

Koliko god se upinjem i vraćam u prošlost pokušavajući prizvati u sjećanje prvu sliku koju pamtim, uvijek jedna te ista izranja iz mraka. U staroj hiži sve vrvi od djece dok razularena cika odzvanja prostorijom. Starijih očito nema, vjerojatno su poslom odsutni pa su djeca dočekala svojih pet minuta. Poput pijanih miševa love se i skrivaju iza uglova, skaču po stolu i krevetu, penju škripavom lojtrom na tavan i krušnu peć da bi se na nečiji poziv ili zvižduk opet svi skupili na jednom mjestu, sred prostorije. Ta su djeca većinom moja starija braća i sestre, ali i neka iz susjedstva.

Ona bitna, najupečatljivija scena je kako me sestra Anđela drži na rukama i svako malo "baca" uvis da bi me opet spretno dočekala svojim nejakim ali sigurnim rukama. Koliko sam mogao imati godina? Po svoj prilici ne više od tri, četiri.. Taman da bi me deset godina starija sestra mogla tako bacati, bez obzira što sam, po pričanju starijih, u to doba bio pomalo bucmasto dijete. Ali sestre to očito mogu. Svakim podizanjem izgovara "visokoooo", odbacuje me pod zadimljene stropne grede i dočekuje rukama, amortizirajući težinu poput neke savršene opruge. Ja se ushićeno hihoćem i netremice zurim u njene velike, vesele oči i crvenkastu kosu koja joj uokviruje lice. Daj još! I još..!

Tu se scena naglo prekida.

U sljedećoj, sasvim očito vezanoj uz prethodnu, zatičem se kraj koružnjaka ispod starog oraha. Sjedim na nekoj deki i uviđam da nikog nema kraj mene. Kao da su svi u zemlju propali. Sunčani je dan, ali to iznenadno odsustvo ljudi, graje i zvukova ispunjava me, malo je reći, nelagodom. Dvorište je nadaleko sablasno prazno, kuće djeluju prijeteće.. Bio je to prvi veliki strah koji sam osjetio i koji me gotovo paralizirao. Naposljetku se derem iz sveg glasa, dozivam..Nitko se ne pojavljuje. Djeca su me očito ostavila na toj deki misleći da sam na sigurnom i nastavila svoju igru ko zna gdje. Ipak, strašno je bilo to iskustvo četverogodišnjaka kojemu se učinilo da je u tom trenutku jedini na svijetu, bez igdje ikoga.

Krušna peć

Pamtim svaki detalj te peći, naše hraniteljice, braniteljice i zadnjeg dječjeg utočišta. Zauzimala je otprilike četvrtinu prostorije i po svojoj građi bila višenamjenska. S glavne strane dominirala je gusnata tabla s četiri otvora i ložištem. Desno od nje sam otvor krušne peći u kojoj se pekao kruh, zapravo najčešće više njih (ponekad i pet-šest hljebova, što većih, što manjih). Taj je dio bio povezan s masivnim zidanim dimnjakom koji se nastavljao na tavan i kroz slamnati krov izlazio van. S lijeve bočne strane "protrolj" u kojem bi se obično pekli kolači, "zmiesni" kruh u protvanu, meso itd. Ispod protrolja, otvor za drva, tzv. komen. S te strane se u pravilu penjalo na peć, tj. na mali plato od prastarih cigala smješten ispod glavne grede i stropnih dasaka. U hladnim zimskim noćima kada "zajec svoju mamu išče", ta peć bi nas pouzdano grijala, s nje se mogla savršeno pratit situacija u kući, a uz nju je uvijek bilo nekakve hrane. Blažena naša stara krušna peć.

Ipak, s te peći sam više puta padao. U dva navrata malo ozbiljnije. Jednom prilikom pao sam na zube kraj komena i ostao bez njih, mama ih je metlom i mišćaflom jednostavno pomela. Srećom bili su mliječni pa nije bilo ni nekih posljedica. Tog se pada zapravo ne sjećam nego znam iz priča starijih. Puno ozbiljniji pad bio je onaj na tablu peći, točnije, u lonac u kojem se iskuhavao veš.

Sve se odigralo u sekundi.Trenutak nepažnje starijih ili zaigranost i eto me u loncu. Mama i brat Dragan su istog momenta skočili ali opekline su bile evidentne. Trebalo je brzo reagirati, povijaju me u vlažne krpe i trčeći naizmjenice nose u topličku ambulantu. Do tog trenutka, vjerojatno zbog šoka, ni tog se pada ne sjećam, ali pamtim kako u čekaonici dr. Peheima čekamo da me hitno preko reda primi. Vjerojatno sada već od boli ali i straha plačem i ulazeći u ambulantu preklinjem dr. Peheima, "doktoj, naj jezatiii.." (s obzirom da je koža na nekim mjestima bila oguljena i napuhnuta, mislio sam valjda da će se to morati skalpelom rezati). Plačem cijelo vrijeme neutješno, a sa mnom od muke plače i stariji brat. U ambulanti dobivam injekciju protiv bolova i prvu pomoć. Srećom, bez obzira što opekline nisu bile bezazlene, niti od njih nisu ostale posljedice, mladi organizam i mlada koža uspjela se u cijelosti oporaviti.

Misterij žutog lica

Te su večeri kod nas u posjeti bili teta Mica i teček Martin. Kuća je prepuna ljudi a tu je još i moj tada nerazdvojni prijatelj Marijan, unuk susjeda Tonča. Puno je graje, sestra Slavica pravi smjesu za palačinke a teta i teček su na odlasku. Otac i majka ih žele ispratiti preko Pogleda pa uskoro ostajemo sami.

Odmah po odlasku starijih nastaje urnebes. Palačinke nestaju brzinom munje, istog momenta kako silaze s tavice. Jedan dio ekipe se odlučuje utaboriti na krušnoj peći. Povlače se na podest ispod grede i navlače staru kariranu deku kao zastor. S obzirom da nismo svi mogli stati u tako mali prostor, sestra Slavica mi predlaže da na krevetu kraj prozora "vozimo biciklin".

Ništa lakše. Okrećemo se u poluležeći položaj jedan nasuprot drugog i tabanima počinjemo pedalirat.

Tada se događa nešto što si ni dan danas ne mogu objasniti. Naime, kako je krevet bio neposredno ispod jednog od četiri prozorčića, spazio sam da nas netko s vanjske strane gleda kroz staklo. Ali taj lik je bio posve nestvaran, čudan. Bilo je to zapravo jedno žuto lice, čelava duguljasta glava bez kose s upalim obrazima i velikim, beskrajno tužnim, vodnjikavim očima. Teško mi je uopće opisat tu facu, nikad nisam uživo vidio tifusara, ali tako bi on mogao izgledati u poodmaklom stanju bolesti. Ili možda ona faca Munckovog "Krika" kako bi je u svojoj zeleno-žutoj fazi nacrtao Van Gogh.

Lik je iz mrklog mraka netremice gledao upravo u mene i tek bi ponekad svojim strašnim pogledom zazvjerao po ostatku prostorije. Bio sam skamenjen od straha i istovremeno pokušavao sestri skrenuti pažnju, rukom pokazujući prema prozoru. Sestra nije shvaćala, a s obzirom da je bila ispod prozora, nije mogla ni vidjeti lice. S druge strane, ja sam bio skoro cijelo to vrijeme gotovo hipnotiziran. Kada je sestra konačno primjetila tu moju uznemirenost i kada sam uspio zaustiti nešto, lice je nestalo. Kao oparen skočio sam s kreveta i šmugnuo na peć, zajedno sa sestrom. Tada sam napokon uspio ispričati viđeno.

U sve se uvukla nelagoda. Ostali smo zabarakadirani u našem šatoru na peći sve do dolaska roditelja. Valjda.

Poslije toga sam više puta razmišljao o tom događaju. Nisam praznovjeran, još kao klinac sam često nastojao razobličiti neke slične priče kako bi se uvjerio da su preuveličavanje ili pak najobičnija izmišljotina. Ali to lice mi nije ni dan danas jasno. Istina, postojala je ona fora s bučama koje bi dubli i u njih stavljali svijeće ali ovo je bilo daleko od bilo kakve izrezbarene buče. Ono je bila prije neka savršena maska, a opet nevjerojatno ekspresivna, čovjekolika i nestvarna istovremeno.. To lice je postalo moj predložak onostranog, nečeg što je teško pojmiti i objasniti. Lice koje je bilo metafora moguće nevolje.

Mamina košarica

Ne mogu poreći da sam u tim mlađahnim godinama bio mamina maza. Pa to je i logično, mama je bila moj centar svemira. Uživao sam u njenom prisustvu i tim nekim dječjim igrarijama kada bi me poput blage, dobrodušne medvjedice posjela u krilo i pričala mi na licu mjesta izmaštane pričice ili brojalice tipa "išel medo u dućan, nije rekel dobar dan" ili "ti si mali miš, koji ne zna niš". Pa se pravila da je odsutna predući poput velike mačke, a kada bih je smijehom i gurkanjem isprovocirao, slijedilo bi iznenadno "ham, ham", kao da će me pojesti. I sve je to lijepo trajalo do doba kada sam krenuo u školu. No i tada sam bio "mazast" i volio biti uz nju, a taj moj pomalo privilegirani status nije bio upitan sve do jednog "perječeha".

Tada su došle neke naše susjede, na stol se stavila hrpa perja i žene su se uz kolače, pokoju kupicu jabučnice i vesele priče prihvatile posla.

Moje je mjesto bilo pored mame, stalno sam se "lijepio" uz njezin bok pa su to i susjede primjetile. I sve bi bilo okej da je tada nisam vođen nekom naivnom dječjom radoznalašću upitao.

- Mama, kaj ti nisu teške?

Bilo je to namjenjeno isključivo njoj, ali mama nija shvatila što mi se zapravo vrzma po glavi pa me je jasno i glasno upitala tako da su se i susjede zagledale.

- A kaj "teške", dečec, ne razmem te?

- Pa one..

- Koje one? - mami još nije bilo jasno.

- Pa onee...znaš.

Tada sam diskretno pokazao na grudi ispod fertuna. Ko zna zbog čega, nekako mi se učinilo da bi joj njezine pozamašne cice mogle biti "teške za nositi". Čak mi je bilo i pomalo žao zbog toga.

Mama je prasnula u smijeh, za njom i žene.

- Kakve te bedastoće spopadaju, dečec, kaj bi mi bilo teško? Nič ti razmeš.

Tada je mama napravila jasnu gestu i blago me odmaknula od sebe. I dan-danas nekako mislim da to ne bi učinila da smo bili nasamo. Ovako, pred susjedama, odlučila mi je dati prvu lekciju odrastanja.

- Čuj Marcel, ti si već preveliki za cartanje, znaš?

Sigurno sam pocrvenio do ušiju, shvačajući usput da sam ipak možda malo pretjerao. Uz što me je bilo sram, jasno.

- Joj Štefa, pa dečec bi se štel samo malo šmajhlati, naj mu zameriti - kroz smijeh su govorile susjede pogledavajući me dobrodušno, ali mama je bila rezolutna.

Naravno da joj nisam zamjerio na toj "košarici" mada nije prošlo bez stanovitih "duševnih boli". Ali moralo je do toga doći prije ili kasnije, a mame najbolje znaju kada i zašto.

Simboličan rastanak s djetinjstvom

Djeca rastu i razvijaju se postepeno, prolaze rane faze ovisnosti do kakve-takve samostalnosti, uče od okoline, usvajaju pravila i norme ponašanja pa ako sve prođe bez nekih neočekivanih potresa, napreduju. Ipak se na spoznajnom nivou ponekad nešto od toga može dogoditi "u skokovima", takoreći, preko noći. Na to me podsjeća sljedeće iskustvo.

Dakle, do tog sam dana bio samo klinac i tako sam se na svu sreću i osjećao. Bio sam zaokupljen svojim dječjim svijetom, igrama i maštarijama i to je, sve u svemu, bilo jedno lijepo i nezaboravno djetinjstvo, bez obzira na povremene neminovne frustracije ili neka manje lijepa iskustava. Ali ako je u toj sveukupnosti dobrih stvari napretek, tada ti manje lijepi trenuci bivaju prevladani tim nekim općim, pozitivnim dojmom koji na kraju rezultira onim Gabikinim geslom pretočenim u "Pamtim samo sretne dane".. Nema uistinu razloga da bude drugačije.

Tog kasnoljetnjeg dana u našem seoskom domaćinstvu trebalo je obaviti dosta važan posao. Iako je vrijeme berbe prošlo i naše trsje u Podjavoru već bilo obrano, otac je ipak odlučio dokupiti određenu količinu grožđa kako bi i vina bilo više. Ne znam, možda je naš urod te godine bio slabiji ili se u perspektivi ciljao neki važniji događaj (svadba, građevinski zahvat i sl.) za koji je trebalo obezbjediti nešto izdašniju količinu te najpopularnije zagorske pijače, tek po tu dodatnu količinu grožđa trebalo je potegnuti skoro do Hršak-brega, nešto dalje od bake Kristine i već spomenutog trsja. Otac je dogovorio "foringu" sa susjedom Jurom, koji je sa svojom kravljom zapregom često uskakao u takovim prilikama.

I tako smo mi tog jutra natovarili pred podrumom prazne kace i bačve i krenuli na put.. Dan je bio lijep, a i lijepo se bilo voziti poznatim kolskim putevima do odredišta. Pa i sama ta činjenica da se "ide po grojzdje" je lijepa po sebi i svakom Zagorcu važna i draga.

Napokon smo uz male stanke stigli do klijeti domaćina od kojeg smo kupili grožđe. Utovarili smo teret, popili "likuf" i krenuli bitno optrećeniji natrag. I baš taj povratak mi je ostao u nezaboravnom sjećanju.

Naime, zagorski bregi sa svojim dominantnim "valovitim modom" su prelijepi ali često poprilično zahtjevni po pitanju prijevoza od točke A do točke B. Ima tu ravnih, lakših dijelova ali i puno uspona, uskih visokih klanaca i vožnje po obodu brijega kada treba paziti da kola ne skliznu nizbrdo ili upadnu u nekakav jarak ili gnjaču. U šumskim klancima i vododerinama se i usred ljeta može naići na debelo blato i tada jedino sirova ljudska snaga može učiniti prevagu i pomoći kravama ili konjima da izvuku stvar. Susjedove krave su bile snažne i dobro hranjene životinje ali ipak je trebalo počesto "asistirati", podupirati kola tamo gdje su visjela ili se nagnula, gurati, izvlačiti, podmetati klade ili kamenje kad ponestane snage na usponu i kada se napredak mjeri centimetrima, otkama čistit blatnjave kotače.. Bilo nas je podosta, 4-5 muškaraca, ali je ipak u svakom trenutku trebalo uskočiti, pridržati, pogurati, ispraviti..

Ipak, taj smo put funkcionirali kao savršena ekipa koja je u svakom trenutku dorasla izazovu i to ozračje koje je vladalo među nama i dan-danas pamtim. Taj me doživljaj neki čudan način očeličio i preobrazio, htio-ne htio, morao sam reagirati poput odrasla čovjeka, pokazati da mogu, hoću i znam, da sam "dio ekipe".. Kada smo napokon nakon svih peripetija stigli u dvorište, preplavio nas je onaj osjećaj dobro obavljenog posla a ja sam vrlo jasno osjetio da sam iz cijele te situacija izašao kao bitno zrelija, odraslija osoba. Nekako, kao da sam s tog mjesta ujutro krenuo kao klinac a vratio se gotovo kao mladić.

U nekim prijašnjim decenijama povremeno sam znao sanjati nešto što bi donekle moglo biti slično opisanom iskustvu. Zapravo su to bili neki neobični, živopisni snovi nabijeni energijom, značenjem i složenom simbolikom, snovi u kojima sam hodao nekim na prvi pogled znanim ili potpuno neznanim predjelima, susretao puno ljudi u neprestanom kretanju, nailazio na neobične prizore koji su odisali začudnim životnim hedonizmom, poput onih fantastičnih seoskih pastorala s Breughelovih ili Hegedušićevih slika. Ti snovi kao da su sublimirali moja iskustva s nečim što bi se moglo nazvat kolektivitetom, odnosno, povezanošću sa zajednicom. Možda su takvi snovi predstavljali metaforu života kakvog ga ja u svojoj najdubljoj nutrini poimam ili žudim, onog života kakav je sadržan u velikim epskim pričama ili poemama koje su zajednička baština i prepričana, amalgamirana sudbina svih ljudi. A moje je djetinjstvo, dopustit ću si pravo na subjektivan dojam, po mnogočemu jedna takova priča dostojna romana. Kad se samo sjetim svih tih zbivanja u "orahovoj ljusci", tih sjajnih starih ljudi kojih više nema i iskustava koja su me obogatila za cijeli život.. Sve ono bitno o životu, moralnim i etičkim načelima, ljubavi, dobru i zlu iskusio sam u toj fazi, ono što je slijedilo tek je nadgradnja, cizeliranje ili ponavljanje gradiva u raznim varijacijama.

Nažalost, više ne sanjam takve snove, mada se još uvijek nadam da će me koji "posjetiti".. Zbog čega ih ne sanjam, kamo je nestao taj svijet? I je li uistinu nestao ili se samo primirio nakon što sam na toj nekoj površno-svjesnoj, racionalnoj razini možda u sebi zaključio da je stvar "dovršena", da nema mjesta za napredak pa ni pomak..Možda su ti snovi karakteristični za period intenzivnog duhovnog i inog rasta pa kad stvar sklizne u kolotečinu i predvidivost, gubi se trigger koji ih okida. Kopka me to pomalo, jer odustajanje od svojih snova znači i svojevrsno odustajanje od života. A to ipak ne želim, bar zasad. Ima li mjesta za još neki pomak, za još jedan skok? Ne znam, snovi znaju, ali i njih, reklo bi se, treba zaslužiti. Stvar je poprilično uzajamna. Ono što živiš to i sanjaš. Ono što sanjaš, to i živiš.

P.S. Na slici, s ocem i starijim bratom kraj improviziranog kotla za rakiju.