..V toj hiži se rodil je mnogi vojak i vsaki je sledni bil pravi junak. Za tujca vojeval i krv je proleval za falu su rekli mu: da je bedak..

Oduvijek me to zanimalo. Iako mi se šezdesetih taj rat činio dalek, zapravo je tada prošlo tek dvadesetak godina od njegova završetka i sjećanja ljudi još su bila svježa. Otprilike isto odstojanje kao i s našim domovinskim ratom, koji odrasli i te kako dobro pamte, a pamte ga i djeca, pogotovo ona koja su ga traumatično proživjela. Sa zanimanjem sam slušao razne obiteljske i lokalne priče i iz tih fragmenata pokušavao složiti neko svoje viđenje, koliko god možda taj uvid bio subjektivan ili nepotpun. Da bi što bolje dočarao tu izuzetno složenu temu, poslužit ću se u uvodu jednim obiteljskim iskustvom, točnije kroz odnos s ocem koji je nekako i centralna tema priče.

Negdje krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio sam s njim u stanovitom sukobu. Tada sam proživljavao izvjesnu mladenačku krizu koju otac kao čovjek strarog kova nije mogao shvatiti ni prihvatiti, tim više što je sadržavala neke pomalo iracionalne elemente, dosta tipične za mladost i odrastanje. Puno bi trebalo da sve to potanko objasnim ali, ukratko, iznevjerio sam neka njegova očekivanja i propustio neke šanse pa smo se, oba poprilično tvrdoglava, našli na "ratnoj nozi", poput dva ovna na brvnu. Otac je šizio zbog mojih propusta a ja opet što me ne može ili ne želi shvatiti. Sad mi je stvar puno jasnija ali tada, u klinču, vrtjeli smo se u zatvorenom krugu. Taj naš mali rat prelamao se na cijelu obitelj a možda najveći teret snosila je majka koja se našla između dvije vatre zbog toga što mi je, po njegovom sudu, "držala štangu".

Tu sad dolazi jedna crtica bitna za temu. Jednom prilikom dok je otac na terasi ispred kuće nešto tesao, posvađali smo se prilično oštro. Otac nije propustio da mi napakira sve moje kikseve a ja sam mu tada jedan jedini puta u životu spomenuo "domobransku prošlost".

Nisko je to bilo, dakako, ali jedina bi olakatna okolnost mogla biti što je izrečeno u afektu, kad se baš ne biraju sredstva.

Otac se u tom trenutku vidljivo prenuo. Zastao je s poslom i pogledao me ravno u oči, sasvim smireno, kao da želi proniknuti što se to u mojoj glavi zbiva, mislim li ozbiljno. Jer iako sam bio pomalo nadobudnih, lijevo-liberalnih uvjerenja, nikad u obitelji se nije potezala ta tema niti je, onako iskreno rečeno, itko smatrao da je to samo po sebi nekakav krimen. Jest, otac je bio domobran, jednako kao i neki drugi suseljani i sumještani, ali zbog toga nije imao problema, niti mu je pronađena neka mrlja zbog koje bi pao u nemilost nakon rata.

- A tak? I ti si se sad našel da me prozivaš zbog toga, ti kakti sve znaš?

Tu se prepirka završila. Otac se okrenuo i zamaknuo iza ugla, a ja sam s knedlom u grlu krenuo preko Pogleda.

Nedugo potom odlučio sam otići iz Toplica i prekinuti to jalovo natezanje.. Otišao sam u Zagreb i započeo snalaženje. Doma sam dolazio jako rijetko, obično kad oca nije bilo kod kuće, a kada bi i bio, izbjegavali bi se. S vremenom taj je naš sukob pao u drugi plan, ali do razrješenja je ipak moralo doći. Kad -tad.

I dogodilo se na pomalo čudan način. Naime, negdje sredinom osamdesetih navratio sam u Toplice na sam Badnjak. Nisam ni namjeravao ići kući, tim više što je majka bila u posjeti sestrama u Njemačkoj tako da je otac bio sam. Već sam u to vrijeme ozbiljno hodao sa sadašnjom suprugom i mogao sam bez problema spavati kod nje jer su i njezini iz Toplica. Mogao sam prespavati i kod nekog prijatelja, ujaka, najmanji problem. I tako sam nakon druženja s prijateljima po kafićima završio na polnočki. Nisam religiozan ili kako bi se reklo "praktični vjernik", ali svejedno ne zazirem od crkve, pogotove polnoćke.. Još kao dijete volio sam pjevati stare božićne napjeve i doživjeti tu lijepu, živopisnu atmosferu.

Nakon završetka mise, kada su naveliko počele gruvati petarde, krenuo sam nošen masom prema izlazu. Tu je bila i najveća gužva jer se uskim stepeništem s "koruša" silazili zboristi. U jednom trenutku mi je sinulo da bi u tom društvu mogao biti i otac koji takove prilike nije propuštao, tim više što je njegov bas bio teško zamjenjiv. I zaista, na samom ćošku kraj zavojitih stepenica, susreli smo se. I tada se dogodilo nešto sasvim spontano. Pogledali smo se a ja sam mu pružio ruku i čestitao Božić. Otac je bio poprilično zatečen ali je prihvatio ruku i uzvratio čestitku. Odmah potom talasajuća masa nas je doslovce razdvojila, izgubili smo kontakt.

Ne može se reći da je od tog trenutka sve bilo med i mlijeko, ali bilo je to dobrodošlo probijanje leda. Uskoro s budućom suprugom dolazim i zvanično u Toplice, k rodnoj kući. S vremenom, nesporazumi su nestali, otac je bio očito zadovoljan "kaj sam konačno došel k sebi" i u sljedećem razdoblju kao da smo obostrano htjeli nadokanaditi propušteno, zacijeliti rane. Na vjenčanje kod matičara u Zagrebu dolazi s majkom, a i potrudio se da na maloj svadbi koja je za uži krug nedugo potom priređena uz njega zasvira i stari svadbarski pajdaš, harmonikaš Viktor Fučkar.

Otac je doživio i moje kćeri, svoje unuke, a kada je nakon rutinske operacije u Zagrebu ipak završio u sepsi, slučaj je htio da upravo ja budem uz njega na intenzivnoj njezi u posljednjim trenucima. Znali smo za ishod jer mu je tijelo bilo preslabo da se izbori protiv infekcije. Prikopčan na aparate tek povremeno bi me pogledao kroz zamagljene oči i tko zna što se u njegovoj glavi rojilo. Na kraju posjete, primio sam ga za ruku i pozdravio. Otvorio je oči i, činilo mi se, sasvim lagano klimnuo glavom. Nedugo potom je umro.

Ali vratimo se na "onaj" rat. Dakle, iako Zagorje nije bilo ekstremno zahvaćeno borbama kao neki drugi krajevi ondašnje države daleko od toga da ga je rat mimoišao. Početkom rata u Toplicama se formira ustaška vlast koja preuzima sve funkcije i upravljanje ustanovama, a uz ustašku vojnicu stacionirane su i jake njemačke snage, uključujući i dijelove oklopne divizije "Nordland". Na nekim okolnim bregima, ustaše postavljaju svoje bitnice, pogotovo je obrub moje " orahove ljuske" u tom smislu strateški važan jer se s Magdaleninog i Fučkarovog brega može izuzetno dobro kontrolirati samo mjesto i okolica kao i važni prilazni putevi te po potrebi minobacačima, topovima i teškim mitraljezima djelovati. U toku rata na bregima oko Toplica bilo je svakavih postrojbi; Nijemaca, ustaša, domobrana, legionara i partizana. Partizana više u drugom dijelu rata jer su u samom začetku, dok se organizacijski nisu konsolidirali, djelovali kao gerila, ograničena na diverzije i manje akcije.

Mještani su u toj unakrsnoj vatri. Neki pokušavaju biti neutralni, neki u većoj ili manjoj mjeri surađuju s vojskama. Vojnici stacionirani na bregima pokušavaju uspostaviti kontakt sa stanovnicima okolnih sela i zaselaka. Negdje je taj odnos korektan, negdje baš i nije, iskustva su različita. Naprimjer, neki njemački vojnici često u ophodnjama posjećuju kuću djeda i bake na Bobekovom bregu , kao i prabake Malče u Vuzmovom jarku u kojoj u to vrijeme žive otac, majka i najstariji brat, rođen 1941. Velika je neimaština, nedostaje soli, ulja, brašna, majka priča kako su u oskudici strugali "maznicu" sa zidova i stavljali umjesto soli u hranu. Nijemci su ponekad dobrodušni pa donose pokoju kilu brašna, nešto soli i ulja, ali ponekad se ponašaju osorno. Npr. jednom su se zatekli u kući djeda i bake po izuzetno jakoj zimi, kada je snijeg gotovo zameo skromnu drvenu kućicu. Djed Lojzek je strastveni pušač i moli ih za koji "cigaretlin". Nijemci se pokušavaju malo zabaviti. Dat će djedu cigarete ako djeca, tada moji mali ujaci, bosi po snijegu protrče strmim brijegom gore-dolje i oko kuće. Želeći ugoditi djedu, ujaci sa zasukanim nogavicama trče taj bizaran kros po mećavi. Za svaki krug, dvije cigarete. Vojnici se slatko smiju.

Ali što je ocem? Dakle, slučaj je htio da nakon dvogodišnjeg "služenja Kraljevini" započne rat a on istog momenta biva mobiliziran u domobranstvo. Zbog toga je znao reći da je "njegova vojska trajala sedam let". Veći dio rata boravi u sjeverozapadnoj Bosni. Kao bolničar sanira i izvlači ranjenike s bojišta i u pratnji je sanitetskih vozila i vlakova koji ranjene i mrtve prevoze do bolnica ili mrtvačnica.

O ratu je otac nerado pričao. Tek pokoje angedote, primjerica kako je jednom prilikom bio zadužen da mrtve vojnike nekakvim teretnim vagonom prebaci do odredišta. Samo pokoja tijela su stavljena u privremene lijesove i ubačena u vagon, neka su umotana u deke i cerade. Sred svega toga otac, u mračnom vagonu. Pruga je loša i zavojita, vagoni drndaju i u jednom trenutku nepričvršćeni lijesovi počinju nasumično klizati podlogom i sudarati se, poklopci otvarati, a otac sred tog đumbusa pleše neki suludi step pokušavajući sačuvati noge. Drugom prilikom na nekom je položaju gdje vojska trpi velike gubitke. U rovovima su, noću, sred proloma oblaka, voda nadire, a munje što povremeno sijevaju svako malo obasjavaju mrtva tijela koja plutaju u blatnoj kaljuži.

- Trebalo je za to meti želudec - bila bi njegova kratka opaska.

I konačno, već negdje pred kraj rata u tzv. "preokretu", otac u sklopu dopusta jedno nedjeljno jutro dolazi u Toplice. U vojničkoj je uniformi. Slučaj je htio da to bude pred misu pa odlazi do crkve, znajući da će tamo sresti poznate a možda i svoju ženu. I zaista, nalazi majku. Pozdravljaju se, izmjenjuju informacije. S obzirom da su pred crkvom muškarci i žene obično razgovarali u malim istospolnim grupicama, tako je bilo i ovaj put. Majka se vratila svom ženskom društvu, a otac potražio pajdaše. Tada je mama začula nešto što ju je zgrozilo.

Naime, kako je stajala pored grupice muškaraca iz nešto udaljenijeg sela, u jednom je trenutku čula i vidjela kako jedan od njih pokazuje na oca i govori:

- Poglej ti onoga Lončarića, tu se špinči z uniformom i kolajnama a ne zna da bu već zutra kuglu fasoval!

Mama je protrnula od straha i istog časa otišla do oca, povukla ga u stranu i rekla mu.

Teško je u detalje rekonstruirati prošlost ali mogu si zamisliti kakav je bio taj povratak kroz Pustovo borovlje na Bobekov brijeg. Uglavnom, vidjevši da "vrak šalu jemlje", otac nakon ručka svlači vojničku uniformu. Zajedno ju s kolajnama i službenim pištoljem stavlja u na brzinu sklepani sanduk i odnosi niz brijeg, u "gnjaču" kraj zdenca. Tamo ispod oraha kopa jamu i zatrpava sanduk.

Kako smo mi još ko klinci znali za tu priču, pokušavali smo jednom naći taj sanduk. Razrovali smo teren oko oraha ali bezuspješno. Ko zna, možda ju je odron na tom mjestu preselio negdje drugdje.

Bilo kako bilo, predviđanje nepoznatog muškarca nije se obistinilo. Otac se više nije vraćao na ratište, a u Toplicama nije bio šikaniran zbog domobranstva, za razliku od nekih koji su imali problema ili završili na Križnom putu.

Ipak, kako su to bila izuzetno burna i nestabilna vremena, nije sve išlo tako glatko. Naime, nakon kapitulacije i smjene vlasti, neki se vojnici i grupice nisu htjeli predati i razoružati nego su se još pokoju godinu skrivali po šumama i nerijetko prijetili ljudima, naročito onima koji su živjeli u kućama na osami. Jedan od njih je bio neki legionar iz Bosne, a slučaj je htio da se s njim spetlja upravo moja teta, mlađa majčina sestra. Doduše, bilo je to nekih prijašnjih godina jer je nakon jezikove juhe teta odustala od potajne veze s legionarom, ali on se nije htio niti s tim pomiriti niti predati. Naprotiv, ponekad u sumrak banuo bi s mitraljezom, redenicima i bombama u kuću prijeteći da će sve pobiti i dići u zrak ako ga netko oda.

Otac je ozbiljno shvatio prijetnju. Otišao je u toplički Narodni odbor, ispričao priču i zatražio pušku da zaštiti sebe i obitelj. I dobio je. I tako je dva tjedna, dan i noć ležao na štaglju pokraj kuće i kroz odškrinute daske sa zapetom puškom čekao da se pojavi legionar.

- Ili on ili mi. Nije bilo izbora.

Mogli su odahnuti tek kad se pukim slučajem majka zatekla u Pregradi u kojoj je tada bio kotar pod koji su Toplice spadale. Naime, prolazeći pokraj crkve, u prostoru ograđenom žicom prepoznala je legionara s još nekim zarobljenim vojnicima.

Po povratku majka je sve ispričala ukućanima a otac je konačno mogao razdužiti pušku.

Sve u svemu, situacija nije bila crno-bijela. Zato me i smeta kada slušam i čitam sve te silne "nepobitne istine", tlapnje o "komunističkom mraku" čak iz ustiju onih koji se tada nisu ni rodili , naši-vaši prepucavanja i dijeljenja, neprekidna dijeljenja koja, gle vraga, često dolaze upravo od političara koji bi trebali biti faktor integracije i pomirenja. I sam Tuđman je volio naglasiti da su Republiku Hrvatsku stvarali i obranili zajedničkim snagama potomci partizana, domobrana i ustaša. Nažalost, ipak je samo jedni svojataju. Hrvatska je ušla u domovinski rat nakon velikosrpske agresije. Ako su tada bili problem pobunjeni Srbi, odnarođena JNA i četnici, danas je to otprilike polovina Hrvata koja ne dijeli isti politički svjetonazor s desničarima. Sasvim logično, jer bez stalnog rata i dijeljenja, nacionalizam ne može opstati. Pitanje je samo dokle to može ići i koje će biti krajnje posljedice.

Da, moj je otac bio domobran. Međutim, nakon rata normalno se uključio u društvo, zaposlio, doprinosio zajednici, pjevao i svirao u KUD-u "Zlatko Baloković" ponekad i neke "revolucionarne" pjesme bivše države, ali bez fige u džepu. Poznavajući ga, nije gajio nikakve sentimente spram NDH, ponajmanje ustaštvu, ali onaj stih iz popevke "Vu plavem trnaci" gdje se spominje "vojak i bedak" nekako je posebno običavao naglasiti. Iako je bio prisilno mobiliziran, vjerojatno je priželjkivao tu toliko željenu samostalnu Hrvatsku, ali je bio svjestan da je put i način bio pogrešan a on se zatekao na krivoj strani. Znao je za Bleiburg i Križni put i s te strane nije idealizirao Tita, ali mu nije odricao zasluge koje nisu sporne, pogotovo kad se situacija stabilizirala i kad su se počeli stvarati sve bolji uvjeti za pristojan život. Iako smo odrastali u katoličkoj obitelji, bez sufliranja i nametanja smo sticali politički svjetonazor u skladu sa svojim načelima i viđenjem, za razliku od nekih koji su na svoju potomke uspješno prenijeli ideološku zadrtost i ostrašćenost, ne mireći se sa svojom prošlošću i zabludama. Otac jest bio poprilično autoritaran i tvrdoglav u nekim stvarima, ali s te strane smo imali potpunu slobodu.

Otac svira na priredbi povodom polaganja kamena temeljca za novu školu. Drugi s desna stoji moj pokojni brat Dragan.

Istovremeno, moja teta je odgulila dvije godine Stare Gradiške zbog svoje nepromišljene djevojačke veze. Od te je kazne nije mogla spasiti ni činjenica da je njezina (i majčina) teta bila supruga prvoborca i gorljivog antifašističkog aktiviste Nikole Slivonje po kojem je i novoizgrađena osnovna škola u K. Toplicama dobila ime.

Ovo je samo mali dio moje obiteljske (uvjetno i lokalne) povijesti za vrijeme WW2, puna priča je previše kompleksna i zahtjevala bi veći format od kolumne.