Tibor je sjeo na najvišu uzvisinu brijega i zadivljen se zagledao u nebo nad sobom. Nije se mogao sjetiti kada je zadnji puta gledao takav prizor. Tisuće treperavih zvijezda rasipalo je svoj sjaj sve tamnijim plavetnilom nadolazeće noći, dok se iznad obližnje šume pomaljao ogroman mjesec, lijevajući srebro nad krošnje visokih bukovih stabala. 

Kao u nekom nadrealnom filmu ili sred efektne kič ilustracije, pomislio je. Ali prizor je ovaj put bio stvaran, a on kao da je jedini na svijetu u tom trenutku imao privilegiju promatrati ga.

Zapiljio se još jače među zvijezde i nakon nekog vremena osjetio kako polako, pa sve brže putuje u bezdan, te kako bi uz malo truda i nešto sreće mogao doći do samog centra, do prapočetka, i možda na kraju otkriti nerazjašnjivu zagonetku. Jer što je drugo takav prizor nego zagonetka, čudesna, zbunjujuća slagalica čije dijelove nitko na ovom svijetu nije uspio odgonetnuti i sastaviti na jasan i svima razumljiv način.

Istovremeno, pred tim raskriljenim nebeskim svodom naši životi i svi naši problemi ispadaju mahom sitni, smiješni, nepotrebni ili pretjerani. Stoga bi svakom čovjeku pogled u zvjezdano nebo ili makar danje plavetnilo trebao biti i lijek i putokaz i opomena.. i utjeha.

Tako je razmišljao i te su ga misli umirile i polako vraćale u stvarnost. A ona je bila u najmanju ruku prilično delikatna u njegovom slučaju.

Još do jučer Tibor je bio takoreći beskućnik. Ostavši bez posla i žena ga je napustila, a on je bio prisiljen jeftino prodati stan da bi podmirio lihvarske kredite koje je s vremenom nakupio. Potom je mjesecima besciljno tumarao Zagrebom spavajući kod rijetkih prijatelja, ne uspijevajući izaći iz zatvorenog kruga u kojem se našao. Onda je gotovo iz očaja zadnjim novcima čuvanim za crne dane kupio komad zagorskog brijega i drvenu kućicu. Istog ju je dana dopremio na brijeg i uz pomoć plaćenih radnika postavio, tu, tek pedesetak metara niže, u podnožju brda na kojem je sjedio.

Kućica se žutila na mjesečini otvorenih vratiju, a pred ulazom slabašno su svjetlucale dvije solarne svjetiljke koje su mu darivali u prodajnom centru. 

Ta kućica, taj komad strmog brijega i taj raskošni, nedokučivi zvjezdani svod, jedino je u ovom trenutku bar djelimično posjedovao. Puno ili malo?

Zadnji put je pogledao u zvjezdano nebo i, činilo mu se, dobio odgovor koji ga je umirio.

Umor je postajao sve jači. Naposljetku se podigao i odrvenjelih nogu teturavo spustio do kućice.

S prozorske je daske pokupio malu akumulatorsku svjetiljku i ušao kroz vrata. Nove podne daske su neugodno zaškripale dok se kretao prema sklopivom krevetu u kutu prostorije. Legao je potpuno shrvan, pokušavajući se zadnjim mislima sjetiti je li uopće zaključao vrata, a zatim osjetio kako nepovratno tone u san.

 

                          ........................  ........................

 

Kada je u gluho doba noći začuo kucanje, nije se u prvi čas mogao orijentirati gdje se točno nalazi. Trebalo mu je vremena da poveže konce. Konačno se smjestio u realno vrijeme i prostor te počeo osluškivati i promišljati što se zbiva i što mu je činiti. Kucanje je na momente prelazilo u nervozno, uporno lupanje i nije odavalo da se radi o dobronamjernom posjetitelju.

Pogledao je na sat. Bila je tek koja minuta iza ponoći.

Obukao se na brzinu dok su daske ispod nogu cijelo vrijeme sablasno škripale. Odlučio je ne paliti svjetlo nego je kroz stakalca na drvenim vratima pogledao u prostor ispred kućice. U polutami, oslonjen na omanje stablo šljive, stajao je čovjek. Nije mogao najbolje razaznati njegov lik u sjeni, ali je zato primjetio da je obučen u traperice i gornji dio maskirne uniforme.

Napokon je odlučno otvorio vrata i stao na prag.

- Tko ste vi? Što trebate?

Čovjek je još izvjesno vrijeme šutio prije nego je progovorio hrapavim, polupijanim glasom.

- Ja sam slučajno vlasnik ove zemlje. Zapraf je cijeli brijeg moj. A vi ste se ovde doselili kak da je to vaše. E nebu išlo. Bar ne dok sam ja živ.

_- Molim? Čovječe, ova je zemlja najnormalnije, najlegalnije kupljena. Vlasništvo je jedan kroz jedan, prijenos uredno obavljen. Želite vidjet kupoprodajni ugovor?

Čudni noćni svat se konačno pomaknuo iz sjene drveta i dogegao do praga.

- Ja sam Joža Škuranec, vi ste?

- Tibor Harapin – odgovorio je kratko, nevoljko pruživši ruku. Osjećao se pomalo šašavo u toj situaciji gdje sred noći mora objašnjavati nekom čudaku bjelodane stvari. Ako je suditi po tom bizarnom noćnom posjetu, njegova perspektiva na tom zagorskom brijegu mogla bi ispast prilično usrana.

- Gospon Tibor, vi ste izgleda kupili tu zemlju od moje sestre. Ona je praktički naslijedila sve posle rasprave, a mene je stari razbaštinil kad smo se posvadili. Imam praf samo na nekakef nužni del, a ni sam ne znam kaj bi to trebalo značit. A ja sam starom dok je bil živ govoril da me samo taj brijeg zanima i ništ drugo. I sad je taj brijeg, velite, prodan. Nije fer.

- Ne znam koliko je fer, ali vi to morate riješiti sa sestrom. Čini mi se kao razumna osoba. I ni u jednom trenutku mi nije spomenula niti vas, niti tu priču. Probajte me shvatiti.

Gledali su se šutke, sve dok Tibor konačno nije odlučio prekinuti gnjavažu.

- Čujte Joža, da se mi ovdje ko vukodlaci na natežemo, predlažem vam da sutra prije podne dođete pa da, ako baš želite, nastavimo razgovor i pojasnimo stvari. Pokazat ću vam papire a možete i razgovarat sa sestrom.

- Ne bi, fala. Sa sestrom se ne spominam. Ja sam njoj za sve kriv, veli da ju samo sramotim.

Čovjek je krenuo korak unazad i skoro pao. Po tome se vidjelo koliko je zapravo pijan. Ipak, na kraju je prommrljao.

- Okej, dojdem zutra oko deset. Štima?

- Štima – složio se Tibor sretan što je ta bezvezarija ipak završila. Pozdravili su se. Čudak je oteturao u mrak, a on se vratio u krevet. Pokušao je zaspati, ali mu je to uspjelo tek pred jutro.

Kada se konačno probudio, na panju povrh osunčanog brijega već je sjedio potencijalni gnjavator. Obukao se na brzinu i izašao van.

Malo ga je bolje promotrio. Joža je bio neobrijan četrdesetogodišnjak, mada je samo odjećom odavao dojam zapuštenosti. Tamnosmeđa kosa mu je bila prošarana pokojom sijedom vlasi, ali zapravo je bio ugodna lika, dok su njegove pomalo sanjive zelene oči odavale poprilično senzibilnu dušicu. Bio je nekako unezvjeren, ovako trijezan. Očito, falila mu je časica.

- Joža, nemam alkohola u kući, ali možemo popit kavu. Meni baš treba, glava mi puca. Ste za? 

- More – složio se.

Dok je kuhao kavu pokušavao je u kartonskim kutijama pronaći šećer. Uzalud. Nije se bilo tako lako snaći u improviziranom đumbusu vrtne kućice.

Malo poslije pili su tu nezaslađenu kavu i žmirkali na suncu. Začudo, Joža je bio puno uviđavniji nego noćas. U razgovoru ispričao je ponovno svoju priču, ali vidno razložnije, s dozom pomirenosti. 

- Ne trebate mi pokazivat papire, se mi je jasno, Vi ste kupili breg i tu se nema kaj više pripovedat. A moje su muke moj problem. Ali nebumo zato babicu hbili.

- Baš mi je drago. Nego Joža, ajmo mi na "ti", slažeš se? Gle, ja se ovde moram skrasit i organizirat si život. Imam neke radove u planu pa ako želiš pomoći i nešto zaradit, eto prilike.

- Pa... nema problema. Imam cajta a i kinta bu dobro došla. Za 150 kuna, cijeli sam dan vaš.

- Misliš "moj". Super. Evo, nudim 200. Nije da plivam u novcu, ali ionako bi morao nekog angažirati. 

Nastavljajući razgovor, Tibor je uspio barem u općim crtama shvatiti Jožin problem. Problem koji je naslutio još noćas kada ga je ugledao u mraku ispod šljive.

Joža je bio bivši branitelj s preko 1000 dana provedenih na ratištu, ali i ptsp-om. Poslije razvojačenja počele su svađe i problemi u obitelji, da bi na kraju sve kulminirilo rastavom od supruge. Srećom, djece nisu imali pa su samo otišli svako na svoju stranu. On pak je potonuo u alkohol, a penzija je odlazila na kocku, klađenje i kredite koje je olako sklapao. Na kraju se iselio iz roditeljske kuće i otad spava na staji jednog napuštenog imanja. Čak ni na očev sprovod nije došao.

Dok ga je slušao, Tibor je shvatio da su im sudbine u neku ruku prilično slične. Oba su bila svojevrsni odmetnici društva, neshvaćeni i izranjavani. Jedina prednost Tibora bila je u tome što u svemu ipak nije sasvim prolupao i što je uspio sačuvat bar minimum egzistencije. Doslovno minimum, a nada je bila tek daleko svjetlo u tunelu.

Poslije tog ipak konstruktivnog razgovora, krenuli su na posao. Tibor je morao otići u obližnje mjesto obaviti neke stvari i kupiti najosnovniji građevni materijal za ono što je planirao. S Jožom se dogovorio da započne iskop za septičku jamu ispod kućice, nad kojom bi se podigao zahod.

Kada se koji sat kasnije vratio s kamionetom, Joža je na njegovo poprilično iznenađenje bio pri kraju s iskopom, bez obzira što je na tom mjestu zemlja bila tvrda i laporasta.

Istovarili su kamionet, popili svaki po Žuju, a potom je kamiondžija zaprašio natrag.

U sljedećim se danima Tibor itekako mogao uvjeriti koliko je Joža zapravo vrijedan čovjek. Ruke su mu bile zlatne i u sve se odlično razumio. Sam je predlagao rješenja i uglavnom sam izvodio radove, uz tek pokoju asistenciju kod težih poslova. Tibor se mogao potpuno posvetiti spremanju obroka na plinskom kuhalu ili obavljati neophodne kupovine. Osim toga, namjeravao je s mjesnim komunalcima čim prije dogovoriti spajanje na vodovod iz šahta obližnje vikendice. Srećom, stup sa strujnim ormarićem već je bio na njegovoj parceli, trebalo se samo priključiti.

 

Za koji tjedan kućica na brijegu bivala je sve komfornija. Dovršili su zahod i izrezali otvor za vrata sa zadnje strane drvenjare, tako da je bio spojen sa kućicom. Napravili su ogradu i trijem, postavili privremenu cisternu, te uredili vrtni stol s masivnim klupama. Joža je sam odabrao koje voćke treba zasaditi na tom tlu. Zasadili su i par trsova brajdaša i podigli žicu o koju će se loza plesti.

Kako je ljeto odmicalo, sve je više ostajalo vremena za predah pa bi ponekad satima sjedili ispod trijema, slušali glazbu s lokalne radio stanice i filozofirali. Joža je sve rjeđe dolazio s primjetnim alkoholnim krizama, par piva kroz dan ga je zadovoljavalo. U međuvremenu se pomirio sa sestrom, ali je i dalje spavao na staji. Ipak, kad mu je jednom Tibor predložio da preseli kod njega na pomoćni ležaj, odbio je.

A onda pred zimu te godine, došlo je do velikog preokreta. Iz Austrije je Tibora nazvala stara znanica koja je radila u nekom alpskom skijalištu, s ponudom za posao. Naime, skijalište je zapošljavalo više sportskih animatora i učitelja skijanja. Ko stvoreno za Tibora koji je taj zanat svojedobno ispekao na Sljemenu, u nekim prilično bezbrižnijim i ljepšim vremenima.

Naravno da je pristao. No prije toga želio je popričati s Jožom. Naime, znao je da je upravo on osoba kojoj može s punim povjerenjem prepustiti kućicu i svoj mali grunt na čuvanje. Ako pristane, time bi ga, bar za neko vrijeme, izbavio iz spavaonice na štaglju.

Joža je upravo fiksirao debeli fasadni stiropor na drvene planjke kućice. Bila je to njegova ideja – fasadni stiropor presvučen mrežicom i na sve to akrilna fasadna masa. Po njegovom originalnom mišljenju, najjeftinija i najbolja moguća termoizolacija za takav objekt.

- Ha, ha..Pa kaj te nije prpa? Kad se vrneš do zna kaj bi te moglo dočakati, možda čak i zaprta vrata – namignuo je šeretski.

Ipak, bilo mu je drago. Brzo su se dogovorili.

Za koji dan sve je bilo spremno za obostrano preseljenje. Joža je sve svoje donio u jednoj putnoj torbi. Na rastanku, Tibor mu je ostavio skoro sav novac koji je tog trenutka posjedovao uz sebe, čak i svoj mobitel. Dodatno je još na papiru napisao sve bitne podatke za kontakt.

Potom su se pozdravili u predvečerje koje je nevjerojatno sličilo onom kada je Tibor po prvi put gledao u zvjezdani svod s tog brijega.

 

U sljedećim mjesecima čuli su se barem jednom tjedno. Razgovori bi se ponekad otegli jer Tibora je zanimalo kako je na brijegu, a Jožu pak kako se Tibor snašao u Austriji.

Vrijeme je prolazilo brzo, barem Tiboru. Posla je bilo napretek, ali i zarada značajna. A nekako se dogodilo da prijateljstvo i jedna davno tinjajuća simpatija između njega i Jasne preraste u nešto više..

Konačno, pred ljeto iduće godine jedan je crni Golf polako migoljio prašnjavim putem prema kućici na zagorskom brijegu, upravo kad je Joža orezivao voćke.

- Ah, kak je ovo super! - uzdisala je Jasna kad su izašli iza auta.

Pozdravili su se i sjeli u hladovinu trijema. Joža ih je posluživao kao pravi domaćin.

Bio je, začudo, obrijan. Umjesto neizbježne maskirne jakne i šilterice, casual look i nekakav, reklo bi se, kaubojski šešir na glavi.

- Promijenio si se drastično – bocnuo ga je Tibor.

A kućica i grunt ko iz bajke. Na puno detalja moglo se vidjeti da Joža čak ni zimu nije provodio skrštenih ruku.

Narednih dana malo se plandovalo. Sve dok jednog dana ispod podnožja brijega nije stigao šleper. Iza njega i omanji kamion kakav se jedino mogao popeti uskim kolskim putem do kućice.

- Kaj je ovo? - pitao se u čudu Joža.

- Surprise, surprise! - smijala se Jasna.

Tada je Tibor iz džepa izvadio prospekt drvene kućice. Ali ne vrtne. Bila je to prekrasna drvena kuća s potkrovljem, po uzoru na ličke brvnare.

- Eto Joža, situacija se opet mijenja, sutra stiže ekipa na slaganje. Postavit ćemo je dvadesetak metara niže uz brijeg. Naravno, trebat će poslije sredit okoliš, da ne bude pusto oko nje. Uzdam se u tebe, ti to najbolje znaš.

 Joža ga je gledao začuđeno.

- Super, ali koja je pak to fora? Kaj buš s dvije hiže?

- Kako misliš dvije? Pa je li to tvoj brijeg?

- Negda bil – potvrdio je snuždeno.

- E pa, i dalje je. Mislim, ova je sada tvoja. A ova koja je upravo stigla, naša.

Nasmijao se i zagrlio Jasnu.

Kakva je bila Jožina reakcija? Nek si je svako zamisli.

Kad su postavili kuću, na red je došao pristupni put. Uskoro su ga bageri počeli proširivati nakon čega je slijedio prvi sloj prije asfalta – makadam. 

Pred zimu su Tibor i Jasna otišli natrag u alpsko skijalište. Kad su se iduće godine vratili na brijeg, s njima je stigla i izvjesna Hana, Čehinja. I ona je bila dio Tiborove i Jasnine austrijske ekipe.

I tako se dogodilo da se Hani na zagorskom brijegu slučajnu dopadnu baš Jožine zelene oči. I to na prvi pogled.

 

Da, ponekad se događaju hepiendi. Samo ponekad.