26.05.2023. 15:55:13 - Marcel Lončarić

Na Sleme, na Sleme

Noga vre sama beži.. ♫♪♬ 

Ta vesela zagorsko-purgerska koračnica koja je proslavila Radeka Brodarca, idealan je uvod u ovaj tekst.

Zagorcu s (pre)dugim stažom u Zagrebu, lišenog svojih brojnih pitomih bregov preostaje da se makar povremeno pentra na jedan veeliki breg..Na Medvednicu, oliti, na Sljeme.

Bez nekih prevelikih očekivanja, uputio sam se neki dan na Ponikve. Za vrganje je još malo prerano, mada sam primjetio da su neki iz grupe "Gljive" na Fejsu već uspjeli poslikati prve primjerke pa i napuniti košarice. Ali sve je to tamo negdje gdje ih, bi rekla moja mama, "ma vražji lašter".

Da ne ispadne kako se vadim na providne luzerske alibije, pobrinuo se čovjek kog sam sreo usput i pročavrljao s njim preko ograde.

- Vrganji? Ma kaki..Tu ih na ovoj strani nebute našli, tu ih nigdar nema. Ali već tam, znate, prema Stubici, tam da. Mi vam prejdemo do Javorščaka, a to vam je..

Sljedećih par minuta sudaramo se riječima i nekim nejasnim skicama gdje je točno ili bar otprilike taj Javorščak. Čudno, ali ispada vrlo blizu mjesta opisanog u priči Gljive i klasični evergrini. Možda tek stotinjak koraka dijeli tu imaginarnu liniju između potencijalnog pakla i blaženog raja.



Pozdravljam se s čovjekom i krećem dalje. Nakon pola sata uspona eto me kod rampe za slap Sopot.

Odmah iza nje uz makadamski put zatičem hrpetinu srušenih stabala. Jest da neka debla u presjeku nisu izgledala najzdravije, neka su možda srušili gromovi i oluje, ali prizor budi sumnju da je to, između ostalog, rezultat prekomjerne sječe, na što mnogi godinama upozoravaju.

Taj me prizor donekle oneraspoložio. Dolaze još neki ljudi, slikaju hrpu. Razmjenjujemo mišljenja a potom se razilazimo. Svatko kreće svojim putem. Netko zacrtanim a netko, poput mene, kud ga noge odnesu.

Ipak, u šumi je lijepo. Nakon strmog uspona zatičem se kako hodam po tepihu od suha lišća, grančica i meke, rahle zemlje. Kroz krošnje mjestimice gotovo stroboskopski neumoljivo probija sunce i stvara na tlu čudesnu igru svjetla i sjena. Šumom kao da su rasuti veliki, bijeli cvijetovi titravih obrisa. Hodam potpuno smiren nadajući se da će ta iluzija (a što je zbilja?) čim duže potrajati. Čak na trenutak pomišljam da je ta nesretna pandemija tj. dugotrajniji odmak od prirode rezultirao nekim poremećajem vida pa se oko još nije akomodiralo na sve nijanse ili sam u međuvremenu dodao koju dioptriju. Kao test zagledavam sitnija slova na planinarskom štapu i uviđam da ih ipak bez problema mogu pročitati. Ipak, kao da je neki posebno nadahnuti impresionista prošarao šumu tim bijelim cvijetovima. Čudesna je priroda, zaključujem.

Uskoro skrećem na utabanu stazu koja me vodi do Jambrišakova vrela. Stajem kratko, perem ruke i pijem vodu. Krećem dalje i već se probijam prema velikoj livadi do koje me kao jedini izbor vodi razlokan šumski put. U lokvama žabice. Zanimljivo. Kak se samo stvore, nakon svakog pljuska?

U jednom trenutku gubim tlo pod nogama i lijevom stranom od stopala do kuka kao po šinji uklizavam u blatnu grabu. Dok se na jedvite jade uz pomoć štapova uspravljam, štete su bolno i jasno vidljive. Pregledavam torbicu je li u njoj makar sve u redu i na broju. Srećom jest.

I kaj sad? Izlazim na livadu s gornjim dijelom trenirke omotanim oko bedara i guzice da bar donekle maskiram sramotu.
Livada je krasno osunčana, nema čak ni previše šetača i džogera.. Pirka ugodan povjetarac. Spazio sam malo jezerce uz stazu prepuno bistre kišnice i u trenu mi se pali lampica, makar pomalo šašave boje. Čekam da nekakva bučna planinarska škvadra napokon skrene u šumu pa brzo skidam blatnjave traper-bermude i tenisice. Perem jednu nogavicu i jednu tenisicu, blato se skida s lakoćom. Gornji dio trenirke mi za to vrijeme služi ko šos, s cifom na prednjem dijelu.

Uskoro prebacujem dobro ižmikane hlače i tenisicu na obližnje grmoliko drvo. Instalacija izgleda neobično, ali zapravo mi je svejedno. Sljedeća dva sata provodim nasred livade blizu lokve i nakićenog drveta. Sjedim na ispražnjenom ruksaku i slušam glazbu s mobitela. Zaključujem da mi najviše odgovara Madlen Peru pa njezin sjajan album Careless Love preslušavam barem dvaput.

Hlače su napokon potpuno suhe, a tenisica napola. Oblačim se i spuštam prema Perjavici,brsteći usput slatke trešnje uz Zelenu magistralu.

Usput guštam kako bi bilo da sam onako blatnjav morao zvati Neizbježnu da dođe s autom po mene. Ma nema šanse.

Zakaj ovo pišem? Pa možda neko poželi otići na Sljeme. Ako usput padne u lokvu, eto, nije sve tak crno. Ako ga ubode pčela, to je zapravo zdravo. Nađe li gljivu, nek barem bude jestiva. Zgodno je i to što dosadna nedjelja provedena na taj način prođe u roku keks.

Livada Ponikve oko 1930.